Čemu slaviti Sudamju danas, kad se prilično izvjesnim čini da je i sam sveti Duje digao ruke od Splita, pa se rezignirano zaputio nazad u Siriju ili odakle je već dolutao? Nema toga što bi danas “nebeski zagovornik” Splita mogao kod Stvoritelja zagovarati a da to Splićani, odnosno njihovi zemaljski zagovornici, i svjetovni i crkveni, ne bi znali izvrnuti naglavce i okrenuti u svoju korist...
E, možda baš zato treba svetkovati!
Jer Sudamja postoji – isto kao i svaki drugi dernek, kirvaj ili proštenje u čast ovoga ili onoga lokalnoga sveca – samo naizgled zbog živih smrtnikâ, njihovog veseljenja u ćevapima, vrtuljcima, kupovanju nove bejzbol-palice i igranju tombole. Sudamja postoji zato da bi Split, sam o svom poslu, zapamtio ono što će Splićani uskoro zaboraviti, ako već nisu.
Jer mi smo smrtni, a grad nam je vječan, ma koliko mu mi pokušavali nauditi. I ostat će tu zauvijek, baš svoj i tako neodoljivo poseban, usprkos svim pokušajima da ga se obezliči, uniformira, poružni i disciplinira.
Fotografije sa Sudamje već će dogodine izgledati drugačije od današnjih: neće više na njima biti nekih lica niti nekih kuća, štekati će na Rivi (nadajmo se) biti šareniji, a tende ljepše, na tombuli će se izvlačiti neki sasvim drugi brojevi, relikvije sveca nosit će drugi svećenici, djevojke će biti odjevene u nekom novom trendu i, sve u svemu, kao i svih godina dosad, jednaki će biti samo obrisi Brača, Šolte i - zvonika katedrale.
Slaveći Sudamju, dakle, slavite Split i njegovu inatljivu strpljivost. Slavite grad koji vam uzvraća točno onoliko koliko mu dajete. Mislite na njega i sljedeća 364 dana.