Prostor je, ne samo u Splitu, postao pitanje oko kojeg se lome koplja, a javnost je više nego ikad osjetljiva na okoliš. Urbanizam, do jučer dosadna oaza specijalista i birokrata, postao je pitanje od prvorazrednog javnog interesa, a o rješenjima javnih prostora i privatnih graditeljskih dostignuća govore i domaćice i sveučilišni profesori.
Govore uglavnom negativno, a čini se da je i Branko Poljanić, član splitskog Poglavarstva za urbanizam i zaštitu okoliša, svjestan kako je njegov resor omraženiji od drugih.
- Pa naravno da sam svjestan i ne iznenađuje me to. Prostor je nešto što se svakoga tiče, gdje svatko na ovaj ili onaj način ostvaruje neki svoj interes ili svoju potrebu i gdje svatko ima viziju. Osim toga, stvorena je jedna fama, djelomice zahvaljujući i medijima, o privatnim investitorima koji su pokvareniji, gramziviji, moćniji od sviju...
Oni tobože kroje politiku grada, oni kroje GUP, oni su vlast. Javnost, obični ljudi, kad tako stvari postavite, s pravom su zainteresirani i zato svoju negativnu pažnju usmjeravaju na ovaj odjel.
No ne može se reći da je bez temelja dojam kako Grad pogoduje novim kapitalistima.
- Čekajte, što znači pogodovati? Ako imate osnovni dokument, a to je Generalni plan, ako imate i detaljniju plansku dokumentaciju i ako se pojavi investitor koji želi u okviru tih dokumenata nešto realizirati, onda mislim da postoji i obveza i logika da mu se iziđe u susret. Zašto bi omogućavanje gradnje stanova ili poslovnih prostora automatski značilo pogodovanje, bi li bilo logičnije da se u gradu ne omogući takva izgradnja?
No, je li uvijek želja investitora baš u skladu s planovima?
- Ja govorim o investicijama striktno u skladu sa zakonima i dokumentima, o tim rekla-kazala aranžmanima ne mogu i neću govoriti. Politika, dakle Grad, Poglavarstvo, određuje prostor i mi smo svaku intervenciju u prostor radili s renomiranim institucijama i onog trenutka kad planer kaže da nešto ne može, neko rješenje, koliko god se ono nama, politici, Poglavarstvu, činilo dobro, u tom trenutku za mene priča otpada. Nikad nismo napravili ništa izvan onoga što planer odobrava. Nikad! E sad ako netko misli da se tu pogodovalo investitoru...
A ambulanta na Mertojaku? Je li zbilja opravdano ambulantu pretvoriti u šoping-centar?
- Prvo, nije točno da će se ambulanta pretvoriti u šoping-centar. Dom zdravlja će preseljenjem ambulante, naravno uz suglasnost Županije kao vlasnika i ravnatelja, dobiti tisuću i nešto kvadrata više, novo, opremljeno, s parkiralištima kojih sada nema i sve to dvjesto metara dalje od sadašnje lokacije. Sad vi meni recite tko je tu izgubio, a tko dobio. Tu bi se trebao izgraditi hotel s pet zvjezdica, dvorane koje mogu biti dio neke kongresno-turističke priče, šoping-centar, parkirališta... Alternativa tome je rupa u kojoj je čovjek donedavno uzgajao činčile. Pa, ljudi moji, to nije grad. Uvjeren sam, kakvo god na kraju arhitektonsko rješenje prođe na natječaju, da će tamo novo stanje biti znatno bolje od sadašnjega.
Splićani se često opredjeljuju sentimentalno i na razini simbola...
- Točno, točno.
Kao što su Sustipan, Marmontova, Đardin, Riva, a s postignutim rješenjima nisu sretni, i pitaju se što je sljedeće. Je li Marjan na redu? Postaje li Marjan rezidencija za odabrane?
- Mislim da se to nikad neće dogoditi.
Mislite?
- Uvjeren sam. Pazite, treba razlučiti što je Marjan, a što je park-šuma. Siguran sam da u park-šumi nikad neće biti dopuštena gradnja. Mi smo GUP-om od 2005. godine ukinuli građevinska područja unutar park-šume jer smo imali neslaganja između tih dviju zona. Dio kuća je izgrađen u park-šumi jer su zapravo bile u građevinskoj zoni. Mi smo to poravnali i rekli: park-šuma je jedno, građevinska zona je drugo, i ako dođe do promjene granica park-šume, to mora napraviti Ministarstvo kulture. E sad, jesu li livade na Zvončacu u park-šumi? Nisu. Ne kažem da tu trebaju biti vile, ali to nije park-šuma. Dio između Muzeja HAS-a i Galerije Meštrović nije park-šuma...
Benčeva vila nije park-šuma?
- Nije. Ne kažem da je taj slučaj riješen na najbolji način, ali ne, to nije park-šuma. U zoni do Kašteleta imate danas kupus, stare štramce i otpad koji igra ulogu ograde, a to je najkvalitetniji dio grada. To bi se trebalo smatrati park-šumom? Ma dajte... GUP se nije mijenjao radi vila, to je potpuna laž. Ne postoji šansa da se u park-šumi nešto gradi.
Ali postoji šansa da se pojam park-šume redefinira.
- Bude li se o tome razgovaralo, to će se odnositi samo na ovaj dio o kojem govorimo. Uvjeren sam da u šumi nitko neće graditi, premda, ne kažem, dolazili su mnogi s tom idejom... A ovo što na Marjanu sad imamo, u marjanskoj šumi, to je tuga.
Dajte mi pojasnite, ja to nikako ne shvaćam. Kako je moguće dobiti građevnu dozvolu za golemu stambenu zgradu, a onda poslije tražiti da Grad napravi cestu do tih stanova? Ubodu zgradu, dobiju dozvolu, a cesta... Nema je.
- To su gluposti zakona koji su bili na snazi.
Ali to Grad i sve nas stavlja u poziciju ucijenjene strane.
- Točno. Novi je zakon, hvala Bogu, rekao: nema lokacijske dozvole kuće bez lokacijske dozvole pristupne ceste. Kad Grad dobije lokacijsku dozvolu za cestu, onda je logična pretpostavka da će se kroz komunalnu naknadu za zgradu koja će u međuvremenu također dobiti lokacijsku u sljedećem proračunskom razdoblju sliti i novac za tu cestu. To je konačno nešto što je zakon dobro riješio. A što se cesta tiče, čujte... Zemljište je u Splitu toliko skupo da su i ceste nevjerojatno skupe. No morate ih imati, oko toga nema spora, ali kažem vam, stvari nisu jednostavne i jednodimenzionalne.
Neki vjeruju kako se cijene pumpaju. Priče o građevinskoj mafiji nisu od jučer.
- Ma možemo mi govoriti o mafiji i nemafiji. Činjenica je da postoje ljudi koji se bave gradnjom stanova za tržište. Sve te tvrtke, njih četiri-pet u Splitu, sve do jedna rade po zakonu. Što znači građevinska mafija? Netko dođe kupiti teren i ti svoju livadu prodaš po tisuću eura za četvorni metar. Prodaš, staviš novac u džep i kažeš kako je ovaj kupac mafijaš. Dok god ovaj može stan prodati po tri tisuće eura, on može kupiti i zemljište po tisuću... Ne vidim ja tu mafiju.
