Novitade

„Mi smo Splitu ponudili Novu Rivu za novo stoljeće, projekt koji je kompleksan i slojevit koliko i sam prostor. Osnovno pitanje je bilo što će to biti ispred Palače u novom mileniju, i kako će taj javni i otvoreni forum primiti i percipirati neke nove događaje, ali također i stare dobre navike. Riva je jedna velika pozornica, najvažnija gradska javna komunikacija, izlog društvenog života i ogledalo mediteranskog karaktera, i svakodnevni socijalni događaji na Rivi bili su nam osnovica za promišljanje“.

Ni tri godine nakon što su mladi i uspješni arhitekti i dizajneri iz zagrebačkog studija 3-LHD ovako najavili redizajn glavne splitske pozornice, jedva pola godine nakon što je za Svetoga Duju svečano otvorena, „Nova Riva za novo stoljeće“ tužna je tehnobetonska ledina zarasla u plastiku, čelik i cink, splitski Tienanmen, Trg nebeskog mira preko kojega bauljaju samo napušteni psi i pokoji zalutali japanski turist, obnevidio od žeđi i blještavih bijelih ploča. Ambiciozno zamišljena „najvažnija gradska komunikacija“ Splićanima je danas isključivo najkraći kopneni put s jednog na drugi kraj Gradske luke – šareno, bučno „ogledalo mediteranskog karaktera“ tek je obična prečica uz more, gdje se urođenici zadržavaju samo u krajnjoj nuždi, i to sasvim doslovno.
Da nisu objavile novine, nitko tako ne bi ni primijetio da je ovih dana svoja vrata zatvorio kafić „Dujam“, nekad najveći i najpopularniji na Rivi. Prazna šetnica, egzodus domorodaca, visoki najam, slabi promet, sve to natjeralo je vlasnika da otpusti radnike i potraži bolje mjesto.

„Bogatstvo je našeg rješenja u fleksibilnom, modularnom koordiniranom, načinu korištenja prostora nazvanog „linija štekata“, učeno su nam onomad objašnjavali odlikaši s arhitektonskog fakulteta. „To ne znači da je čitav taj potez monotona linija unificirano opremljenih kafića, već da je ispravnim rasporedom potrebne infrastrukture omogućena njihova kvalitetna upotreba i uspostavlja se red u prostoru. Namjera rješenja bila je arhitektonska i funkcionalna artikulacija neizbježnih i preteških djelatnosti koje se u ovom prostoru odnosno na liniji obavljaju“.

Ni pola godine nakon što je svečano otvorena, „fleksibilna i modularno koordinirana linija štekata“ upravo je međutim, „unificirana“ i tužna linija masivnih tendi pod kojima zjape prazne tehnobetonske parcele. Tek valjda pod svakom trećom štekat čeka goste, a tek za svakim trećim stolom poneki zbunjeni stranac sjedi na neudobnim hi-tech stolicama, kao u golemoj, modernoj urešenoj zubarskoj čekaonici na otvorenom.

Ukratko, pompozno najavljeni projekt „Nove Rive za novo stoljeće“ neslavno je propao. Bučni, neuredni, šareni, kaotični, divlji i prljav prostor stare Rive – pozornica urbanog mita po kojemu onaj začuđeni stranac pita domaćine protiv čega demonstrira sav taj svijet – u rukama lokalne politike i globalne arhitekture postao je bijela, čista, pusta, visoko estetizirana i dobro osvijetljena avionska pista: domalo, naime, na nju će zaista slijetati privatni avioni svjetskog jet-seta, na brzu ledenu kavu ili irish-coffe, u Starbucks ili Costa Cafe.

„Osnovno pitanje“ – valja još jednom podsjetiti na „pismo o namjerama“ mladih umova iz studija 3LHD –„bilo je što će to biti ispred Palače u novom mileniju, i kako će taj javni i otvoreni forum primiti i percipirati neke nove događaje, ali također i stare dobre navike.“
„Stare dobre navike?“ „Mediteran kakav je nekad bio“?
Nije problem složiti se s rezom kako je budalasto na Rivi rekonstruirati Smojino Velo misto, pa turiste na magarcima voziti oko tehnobetonske Bajamontijeve fontane, služiti im bevandu u bukarama i organizirati lude turističke programe s radničkim demonstracijama i razbijanjem izloga bogatih buržuja. Pretpostavljao sam da su pod „starim, dobrim navikama“ projektanti mislili na „Rivu kakva je nekad bila“ – nesnosno bučnu svakodnevnu gužvu, veseli kaos u kojem je bilo lakše naći ujaka nestalog na Bleiburgu nego slobodan stol. Riva je bila jedinstvena upravo zbog toga što je bila najdemokratskiji javni prostor koji sam ikada i igdje vidio: nigdje, naime, ni u jednom gradu nije bilo takve gradske parcele gdje bi svoje mjesto na štekatu imali i gradski tajkuni i njihove blagajnice, manekenke i vojnici, sijedi profesori i ocvale kurve, ustaše i partizani, pijani srednjoškolci i babe s Pazara, gradski oci i dileri droge, bogati turisti i ulični smetlari.

Taj kaos, uz splitski Pazar posljednji autentični mediteranski kaos sačuvan u Splitu, odlikaši s arhitekture odlučili su sačuvati tako da ga smjeste na glasno osvijetljene, unificirane štekate, pod digitalno upravljane tende, za stolove i na stolice suvremenog dizajna i od suvremenih materijala, koje – kao i sav suvremeno dizajnirani namještaj od suvremenih materijala – nisu namijenjene sjedenju, već fotografiranju za časopise i kataloge.

Zabluda je da su Splićani s Rive pobjegli zbog toga što, s obveznom zakupljivanja skupog dizajnerskog namještaja, kava ondje košta deset kuna. To naprosto nije mjesto gdje biste poželjeli sjesti i popiti kavu.
„Izgleda kao Mercator“, sjajno je primijetila moja 14-godišnja kći kad smo prvi i posljednji put sjeli na jedan od ukupno par štekata koji rade. „Da“, rekao sam ja, „zapravo više kao WC u Mercatoru.“

I zaista, besprijekorno bijela i pusta Riva izgledala mi je kao ogromni WC. A nitko ne izlazi u javni WC na kavu. Možda bi, pomislio sam tada, bilo bolje da su na štekate umjesto hi-tech stolica stavili dizajnerske zahodske školjke. Staklene i iznutra osvijetljene, naravno. Simbolizirale bi otvoreni mediteranski duh. Pošto je glavna fora moderne arhitekture, kako sam ja to shvatio, da nešto simbolizira. Umjesto da to jednostavno uradi.

Podsjetila me Nova Riva na moj stari stan na Bačvicama, u koji sam pozvao prijatelja arhitekta da me posavjetuje kod uređenja. Bio je oduševljen potencijalom dnevnog prostora od 55 kvadrata i predložio mi da po sredini stavim samo jedan moderan kožni trosjed...Sva sreća da nije umjesto trosjeda predložio kakav dizajnerski stolac, što ga drži u stanu i na kojem se nitko nikad nije ispružio. To je otprilike smisao pretenciozne “arhitekture za novo stoljeće“: prisustvovati životu, poput onog Bariccova junaka, umjesto da u njemu sudjeluje.

Nisam stručnjak za te stvari, mene za diskusiju o arhitekuri Nove Rive kvalificira samo to što sam rođen u Splitu, a Splićani – kako je poznato – imaju neotuđivo pravo kompetentno govoriti o svemu. Čuo sam sve argumente u korist ambicioznog projekta studija 3LHD, ali tajanstvenom tijelu što se u nas zove „struka“ nedostaje onaj jedan ključni: Riva nije zaživjela, grad je nije prihvatio, jednostavno ju je odbio, kao umjetni bubreg i tu u vodu – zapravo u sumpornu fonju Matejuške – padaju svi ostali argumenti.

Sjajno je zamišljena šetnica uz more, s palmama, otocima mediteranskog bilja, lijepim šentadama i kamenim oblucima, odličan je taj tehnobeton, lijep i čisto, drenaža je dobro izvedena, izvanredan je trobrodni koncept s koridorima za šetače, sve je to divno – za godišnju nagradu Društva arhitekata –ali takva je suvremena bijela Riva danas poluprazna, već u devet navečer na njoj ovog ljeta nije bilo žive duše, i ona služi još samo da onaj Japanac popije kavu i fotografira taj, to, trg, aerodrom, željezničku stanicu, šta li je već, u La Valetti, Spolettu, Splitu, jebiga, znan da je negdje u Europi. Taj Japanac ionako, kao i ostali turisti ovoga ljeta, nakon brze kave u čekaonici na Rivi požurio na gradsku tržnicu, splitski Pazar, koji je sve ono što je Riva nekad bila i što Riva više nije: neuredni neosmišljeni, improvizirani, prljavi, divlji, bučni Mediteran.

Nova je Riva razglednica iz Dalmacije za novo stoljeće, prostor koji se niti promišlja niti radi za ljude koji tu žive, nego za one koji to mogu platiti.
„Ko ovo more platit“, decenijima je bila omiljena uzrečica Splićana, bogatih i siromašnih, pismenih i nepismenih, ovakvih i onakvih, jednih i drugih, a svih zajedno zavaljenih u jeftinim plastičnim stolicama ilegalnog štekata na asfaltiranoj Rivi, pod prljavim suncobranom s logotipom Lederera. „Ko ovo more platit“, govori će oni ubuduće, ali pitanje više neće biti retoričko.

Danas Riva za japanske i američke turiste, stara Dioklecijanova palača za talijanske biznismene i austrijske odvjetnike, onda ograđeni Marjan za beach-resort-plaza-hilton-qurace-palace hotele, pa na kraju betonski slamovi na periferiji za urođenike, koji će na Rivu izlaziti još samo kao čistači ulica, konobari, prosjaci i sitni džepari,.
„Ko ovo more platit?“, pitat će Splićani na Rivi, a društvo za stolom na polupraznom štekatu stat će se hvatati za novčanike. Debeli u havajskoj košulji uzet će mu račun iz ruke, turnuti mu dva eura više, otpiti posljednji gutljaj dalmatian-coffee. Tradicionalnog dalmatinskog espressa s travaricom i maslinovim uljem i samozadovoljno reči: „I mean really – who can pay this?“ ù