Novitade

Mirko Petrić: Pista Veloga mista

Zadnja izmjena (Srijeda, 27 Veljača 2008 08:57) Četvrtak, 21 Veljača 2008 18:44

Tko je, u ime Grada, to jest u ime investitora, bio zadužen za komunikaciju ocjenjivačkog suda s autorima na natječaju prvonagrađenog idejnog rješenja? I je li te komunikacije uopće bilo? Tek bi odgovori na ova pitanja mogli pomoći, rasvjetljavanju pitanja o realizatoru "autorskog djela", ili - ako uobičajena procedura nije poštovana - "nedjela" koje je osvanulo na splitskoj Rivi. Pri čemu se ovdje, da ne bude zabune, uopće ne misli na arhitektonski dio projekta, nego na neodgovorno i klijentelističko poigravanje samom idejom autorstva.

Nategnut odnos splitske gradske uprave i lokalnih građanskih inicijativa nastavlja se odvijati na dva razboja. S jedne strane, bitke se vode oko "izmjena i dopuna GUP-a", kojima je Poglavarstvo posve neproceduralno i bez javnog uvida pokušalo osigurati komercijalnu gradnju na za to neprimjerenim lokacijama, ne hajući uopće za prometni kaos koji bi takva rješenja izazvala, a usput ostavljajući građane bez javnog prostora i javnih sadržaja.

S druge strane, nisu dovršene rasprave o preuređenju splitske Rive, koja je izazvala manje-više nepodijeljenu osudu građanstva, a čak i da te osude nije bilo, o neprimjerenosti izvedenog rješenja govore podaci o masivnom padu ugostiteljskog prometa (sada je tek na 20 posto od nekadašnjega), ali i šetačkih prolaza tim nekad vrlo popularnim prostorom javnog okupljanja. Od preuređenja, Riva uglavnom zjapi prazna, a građani je obilaze u prilično širokom luku ne samo kad pada kiša i kad postoji opasnost da se na skliskim betonskim pločama padne ili ugane noga.

U posljednje vrijeme, dvije se spomenute rasprave ipak sve više dodiruju: prema javnim istupima njegovih čelnika, stječe se dojam da Grad nastoji "izaći u susret" zahtjevima građana. U tom se smislu, primjerice, gradonačelnik Kuret obratio prosvjednicima pred Banovinom, kad se spustio među njih i objavio da su "izmjene i dopune GUP-a" skinute s dnevnog reda sjednice koja je bila u toku, zaboravivši doduše napomenuti da je to učinjeno prvenstveno zbog izostanka suglasnosti Ministarstva na njihovo neproceduralno usvajanje.

U međuvremenu je dio planiranih "izmjena i dopuna" vraćen na javni uvid, pa Poglavarstvo stvara dojam "izlaska u susret građanima" na drugom planu. S Rivom je građanstvo očigledno nezadovoljno, interes građanskih inicijativa za tu temu i dalje neprijeporan, a dodatna je povoljnost da se u tom slučaju može učiniti sve, a da se na koncu zapravo ne učini gotovo ništa.

Zelena akcija

Valja, doduše pričekati i vidjeti kakve će odluke i preporuke donijeti radna skupina koju je imenovalo Poglavarstvo, a koja bi se trebala pozabaviti eventualnim izmjenama postojećeg stanja na Rivi. Rad skupine, koja se dosad sastala jednom, nije otvoren za javnost, ali izjava njezina člana Lovre Rumore, predstavnika "Zelenih Dalmacije", ukazuje na to da gornja procjena o intenciji minimiziranja mogućih promjena postojećeg projekta u najmanju ruku nije posve pogrešna.

Rumora je, naime, još prije početka zasjedanja radne skupine, za novine izjavio da će "velik problem" pri pokušaju bilo kakvih izmjena postojećeg stanja biti "činjenica što je Riva autorski rad, pa ne znam koliko se daleko može ići u mijenjanju njihova projekta". U slučaju da se pokaže da su radikalne izmjene "doista nužne", nastavio je Rumora, "treba potegnuti i pitanje odgovornosti onih koji su takav rad izabrali kao najbolji".

U svega deset redaka u vrlo uskom novinskom stupcu, Rumora je zapravo iznio bit onoga što bi se u skoroj budućnosti moglo kristalizirati kao pozicija Grada u cijeloj raspravi: pokušali smo, odgovorili smo na zahtjeve građana, ali kako poštujemo proceduru i dobre običaje arhitektonske struke ili bilo kakve kreativne djelatnosti, ne možemo zadirati u nešto što je autorsko rješenje. A budući da je tako, odgovornost treba potražiti kod onih koji su to rješenje odabrali: drugim riječima, kriv je ocjenjivački sud, a Grad više-manje pere ruke od svega. On je, kako i dolikuje, tek omogućio da se obavi procedura odabira arhitektonskog rješenja i onda bespogovorno proveo u djelo ono o čemu je odlučila struka.

Dobro zvuči, ali vrlo je daleko od istine. Dapače, ona je upravo suprotna. No, prije nego što objasnimo zašto je tako, vratimo se izjavi Lovre Rumore i najprije konstatirajmo bliskost stavova koje zastupa onome što se čuje u krugovima arhitekata bliskih Poglavarstvu i stranci na vlasti u gradu Splitu (HDZ).

Teza o Rivi kao "autorskom djelu" ondje ispod glasa kruži već neko vrijeme, naravno u novo-kroatiziranom, a ne danas već "arhaičnom" obliku pojma kojim se poslužio Rumora. No, baš ju je on, kao nezavisna osoba, pripadnik civilnog društva i član radne skupine, iznio u širu javnost, u spomenutom novinskom članku, u kojem se najavljuje i "domino efekt" što bi se mogao pojaviti ako se, primjerice, s Rive uklone tende. U tom slučaju, poručuje nam članak, problem će nastati u rasvjetnim tijelima, koja će također trebati mijenjati, dopuste li se drugi stolovi na štekatima, propast će zamisao autora o podnoj rasvjeti, "i tako dalje".

Bez sankcija

Poruka je jasna: Rivu valja uzimati u cjelini, a bilo kakve izmjene na njoj bit će nepraktične. Teško bi bilo očekivati da prije početka rada skupine takvo mišljenje iznese osoba zaposlena u gradskim službama, ali nezavisni Rumora srećom nam je omogućio razmišljanje o ovom vrlo važnom aspektu cijelog procesa.

Raspita li se čovjek na meritornim mjestima, pokazuje se međutim da teza o nedodirljivosti autorskog rada u slučajevima poput onoga o kojem je ovdje riječ, ne stoji. Prema povjesničarima umjetnosti, jedini način da se na postojećoj Rivi onemoguće bilo kakve izmjene, bio bi da se ona konzervatorski zaštiti, a to - bar zasad - ne pada nikome na pamet.

U Hrvatskoj se bez ikakvih sankcija ruše remek-djela moderne arhitekture kad prijeđu u nečije privatno vlasništvo, pa je teško zamisliti da izmjene, naravno vođene strukturirano i u dogovoru s autorom, ne bi bile moguće za nešto što se nikako nije pokazalo remek-djelom, niti je ispunilo ciljeve koje je projekt sam sebi zadao (Riva kao mjesto sastanka i komunikacije).

U krajnoj konzekvenci, inzistiranje na nemogućnostima izmjene "autorskog djela", moglo bi se obiti o glavu upravo onima koji na njemu inzistiraju: ako u spomenutom projektu doista nije moguće ništa izmijeniti, onda se kao logična nameće njegova potpuna zamjena drugim autorskim projektom.

Nedvojbeno je da o pravnim aspektima mogućeg problema svoje treba izreći pravna struka. No, u konkretnom slučaju nije moguće ne zamijetiti ironiju koja bi se pojavila kad bi Grad Split, koji je upravo preuredio već povijesnu Vitićevu koncertnu dvoranu u knjižnicu, ne hajući nimalo za izvornu autorsku intenciju, odjednom odlučio biti krajnje skrupulozan prema projektu za koji se nikako ne može reći da ga krase obilježja remek-djela.

Postoje, međutim, i znatno prizemniji razlozi koji ne govore u prilog tezi o nedodirljivosti autorskog djela zagrebačkog arhitektonskog ureda 3LHD. Svima koji su vidjeli radove s natječaja za uređenje središnjeg dijela Rive, pročitali obrazloženje ocjenjivačkog suda, te na koncu razgovore s autorima prvonagrađenog idejnog rješenja jasno je da realizirani rad u brojnim elementima bitno odudara od njega.

Zašto odudara i tko je vršio pritisak da se predložena rješenja promijene, o tome najbolje mogu reći arhitekti 3LHD. No, činjenica je da je izvedeni rad umjesto lagane urbane opreme na Rivu smjestio masivne nosače tendi koji smetaju pogledu na Dioklecijanovu palaču. Umjesto najavljenog efekta pikselizirane površine partera, na Rivu je postavljen niz pretežno bijelih betonskih ploča koje krajnje neugodno reflektiraju svjetlo.

Tko je autor?

Umjesto diskretne podne rasvjete na površini sive boje, koja se vidi na vizualizacijama uz idejno rješenje, postavljena je vršna reflektorska rasvjeta uperena na bijelu površinu poda, koja - ponovno, sada u noćnim satima - onemogućuje prolaznicima pogled na Dioklecijanovu palaču. Odustalo se od skalinade u more, uklanjanja malog mula, povećana je površina kamena na rubovima Rive.

Postavlja se pitanje: tko je na koncu autor, ili barem suautor projekta? Gradsko poglavarstvo, koje je pokušavalo posredno odgovoriti na pojedine kritike upućene izvornom projektu, gradski vijećnici koji u privatnom životu pružaju uslugu pocinčavanja nosača tendi i postavljanja rasvjete, ili pak netko treći?

Ono što je u svakom slučaju jasno jest da je najmanji utjecaj na realizaciju projekta imao sam ocjenjivački sud, pa je apsurdno na njega prevaljivati odgovornost za sadašnji izgled Rive. Umjesto toga, Poglavarstvo bi javnosti trebalo odgovoriti na jednostavno pitanje: tko je, u njegovo ime, tj. u ime investitora, bio zadužen za komunikaciju ocjenjivačkog suda s autorima na natječaju prvonagrađenog idejnog rješenja? I je li te komunikacije uopće bilo?

Tek bi odgovori na ova pitanja mogli pomoći u rasvjetljavanju pitanja o realizatoru "autorskog djela", ili - ako uobičajena procedura nije poštovana - "nedjela" koje je osvanulo na splitskoj Rivi. Pri čemu se ovdje, da ne bude zabune, uopće ne misli na arhitektonski dio projekta, nego na neodgovorno i klijentelističko poigravanje samom idejom autorstva.

DRAMA U PARTERU

U članku koji je u novinama osvanuo prije prvog sastanka radne skupine za Rivu, pojavila se i informacija da bi Poglavarstvo eventualno moglo pristati na skidanje sadašnjih nosača tendi i štekata s Rive i ni na što drugo.

Promjena popločanja, u najmanju ruku zbog njegove visoke cijene, očigledno ne dolazi u obzir. Bit će zanimljivo vidjeti kako će na ovakav stav reagirati predstavnici građanskih inicijativa kojima je najveći trn u oku bilo zaobilaženje njihove želje da se Riva poploča kamenom.

Idejna bitka "starih" i "modernih" koja se u doba realizacije projekta povela među pristalicama popločanja Rive kamenom (tzv. kamenarski lobi) i onih koji su se zalagali za "moderno rješenje" vjerojatno bi se brzo zaboravila da je preuređenje Rive postiglo željene učinke.

Nažalost, retrospektivno se može reći da je na postojeće rješenje djelomično utjecao i pritisak onih koji su se zalagali "za kamen" i pritom zaboravljali na to da splitska Riva nikad ranije nije bila u cijelosti popločana tim materijalom. Parter je, na mjestima na kojima se priželjkivao kamen, svojedobno bio od nabijene zemlje, javio se zatim i pokušaj ugradnje granitnih kocki, da bi na koncu prevladali beton i cement.

Kamen, u količini za koju se zalagao "kamenarski lobi", ne nalazimo uostalom ni na drugim jadranskim i mediteranskim rivama, nego tek na užem dijelu uz more, uz koji slijedi podni materijal primjeren drugim funkcijama koje su rive tijekom povijesti imale.

Monumentalno okamenjenje velikih površina krajnje je nepraktično, već i zbog refleksa koji takav materijal ima na lokaciji s velikom insolacijom i blizinom mora, a ideološki u upućenih izaziva i neugodnu asocijaciju na fašistički program "kamenih gradova" koji je svojedobno zamislio Mussolini.

Čak i kad bi grad pristao na zamjenu betonskih ploča, bila bi dakle potrebna pomna rasprava o tome čime ih valja zamijeniti. Dok je u pogledu nosača tendi, koji doista neprimjereno konkuriraju pogledu na Dioklecijanovu palaču, stav struke i građana jednodušan, rasprave o popločanju zacijelo se još zadugo neće smiriti, bez obzira na to bio Grad voljan mijenjati ga ili ne.

Feral