Novitade

Duško Kečkemet: O palmomaniji na Jadranu

Zadnja izmjena (Nedjelja, 30 Ožujak 2008 18:38) Nedjelja, 30 Ožujak 2008 17:25

Grad - veći ili manji - tvore zgrade, ulice i zeleni nasadi u njemu. Zgrade i ulice spadaju u civilizaciju grada, zelenilo u njegovu kulturu.
Grad Split je i nekada, kada je oskudijevao i kućama i ulicama, posvećivao posebnu pažnju gradskom zelenilu: javnom parku, privatnim vrtovima ili tek cvijeću na balaturama i prozorima i najsiromašnijih stanovnika njegovih težačkih predgrađa.

Na prvom katastarskom planu Splita, tridesetih godina devetnaestoga stoljeća, vidimo mnogo malenih zelenih oaza u krajnje oskudnom stambenom prostoru staroga dijela grada, još stiješnjenoga pojasom gradskih zidina.

Maršal Marmont, francuski zapovjednik Dalmacije, gradi u Splitu za to doba reprezentativni javni park na obali.
Zaslužni splitski arhitekt Vicko Andrić projektira sredinom devetnaestoga stoljeća opkoliti cijeli tadašnji stari dio grada nizom stabala. Iz toga su vremena ostale impozantne platane u Zagrebačkoj ulici.

Agilni splitski načelnik Ante Bajamonti ostvaruje novi gradski park (koji je novom neprimjerenom obnovom izgubio svoj tradicionalni pečat). ⁽¹⁾

U razdoblju između dva Svjetska rata splitska Općina posvećuje posebnu pažnju javnim gradskim nasadima. Ima i vlastiti rasadnik do općinskih zgrada na Solinskoj cesti (tada Sarajevska ulica). Do 1930. je, na tada već donekle proširenom području grada, zasadila čak 720 stabala: česmine (Quercus ilex), akacije (Acacia besogniana), duba (Quercus pubescens), platana (Platanus oricutalis), kostelje (Celtis australis i Celtis tournefortii), šofore (Sophora japon), jablana ((Populus), topola (Populus alba, Populus canescens), tamarisa (Tamarix german), judinog drva (Cercis igliquastum). ⁽²⁾

U drugoj polovini devetnaestoga stoljeća, kada austrijska pomorska uprava izgrađuje dalmatinske luke, gotovo sve su one - pa i splitska obala - zasađene stablima duda - murve (Morus alba, Morus nigra). Na splitskoj su obali sađene šezdesetih godina devetnaestoga stoljeća, a uklonjene 1920., kada je riva, od 1920.-1927., zasađena palmama iz rasadnika na Visu.

Stabla murvi su pružala našim otočkim i kopnenim primorskim mjestima slikovit izgled, a i udobnost ljetnim hladom. U sezoni zelenim krošnjama, a zimi - podrezivane - maštovito oblikovanim i usmjeravanim granama ostavljala su ta stabla murvi slikovit dojam, stopljen s pogledom na lučka pročela svih naših gradova i gradića. (Bio je još jedan razlog obilnom uzgoju stabala murvi na našoj obali: korištenje njihova lišća za uzgoj svilenih buba, zbog predenja svile u brojnim domaćinstvima).

Obilnom sadnjom palmi izgubila je splitska riva svoj raniji urbani lučki pečat, ali je dobila jedan novi, neusklađen s klimatskim i tradicionalnim urbanim obilježjima, ali prihvaćen od generacije Splićana međuratnog razdoblja Tijardovićevih opereta. Danas, nakon osamdeset godina, ušla je u noviji identitet Splita dvadesetoga stoljeća.
(Pohvalna je ponovna sadnja deset murvi, umjesto palmi, na Matejuški u splitskoj luci; barem kao sjećanje na one uklonjene s rive).

Palme su biljke tropskih i suptropskih krajeva i na našem području više vegetiraju nego što prirodno žive, ne uspijevajući ni sazriti svoje plodove. One ambijentima u kojima autohtono rastu ili su uvezene pružaju općenito egzotični pečat, pa su stoga često korištene i kao jeftini turistički mamac.

Potpuno je pogrešna tvrdnja da su palme u Dalmaciji tradicionalna flora. U devetnaestome je stoljeću u Splitu bila samo jedna jedina palma, zvana "Jerina palma". Dokazujući tobožnju tradiciju palmi u nas, netko se pozvao na napis najboljega poznavatelja naše primorske kulturne prošlosti, Cvita Fiskovića. On je u splitskom časopisu "Hortikultura" objavio napis o palmi u našoj hortikulturnoj baštini, ali izričito pojedinačnoj u parkovima a ne kao urbani inventar:
"Očito je, dakle, da bi i palmu trebalo i dalje njegovati isto onako kao što su je uzgajala starija pokoljenja, pojedinačno među ostalim stablima perivoja, a ne poredanu u jednoličnim drvoredima, krutim i skučenim redovima koji se u posljednje vrijeme /1966./ nametnuše pročeljima primorskih gradova i manjih mjesta mijenjajući njihovo stoljetno i prirodno obilježje." ⁽³⁾

Od šezdesetih godina prošloga stoljeća nadalje zahvatila je našu obalu prava palmomanija. Borovi se sijeku a palme sade u hotelsko-turističkim sredinama s uvjerenjem da će takav južnjačko-egzotični ambijent privlačiti strane turiste, nažalost, gotovo u svim našim otočkim i obalnim gradovima i gradićima. Tijekom dva do tri desetljeća posječena su doslovno sva stabla murvi u mjesnim lukama i posađene palme u jednoličnim redovima. Osebujne slike luka i lučica naših otočkih mjestanaca ostale su zabilježene tek na starim razglednicama ili na slikama Ante Kaštelančića, koji je volio slikati gotovo skulpturalna gola zimska stabla tih lučkih ugođaja.

Razloge tog ambijentalnog degradiranja naših primorskih luka i lučica možemo naći u malograđanskoj, ali i megalomanskoj težnji stanovnika tih mjesta i mjestanaca da svojim malenim gradovima i gradićima dadu neki svjetskiji i privlačniji pečat; ujedno da tim egzotičnim izgledom bolje privuku turiste, domaće i strane.
Bilo je to u skladu s omiljenim jeftinim šlagerima "Kad palme njišu grane", ili "A ja pod palmama sjedim i zvjezdice brojim".

Nekada slikovite i osebujne vedute naših primorskih lučica pretvorile su se odreda u jeftini petenciozni kič. Žalosno je vidjeti i ona pitoreskna otočka ribarska mjestanca, poput Milne ili Splitske na Braču, s nametljivim monotonim nizovima palmi u njihovim lučicama.

Danas nema više ni jedne naše luke ili lučice s murvama ili nekim drugim lokalnim stablima, a rijetko koje bez uniformnih i nemaštovitih nizova palmi, s kojima se svake oštrije zime mora boriti da ih bura i posolica ne unište.
A gledano s praktične strane, nema više u tim lučicama, na tim klupama, ni ugodnog ljetnog hlada, jer ga stabla palmi ne mogu dovoljno pružiti.

U Splitu pak, dok palme na staroj rivi danas barem donekle možemo opravdati, jer je takva riva već ušla u tradiciju jučerašnjega Splita - osim onih visokih, već starih, gotovo golih, koje svojim ritmom visokih vertikala konkuriraju pročelju i ritmu kriptoportika Dioklecijanove palače, svjetskog spomenika kulture - malograđansko je, megalomansko i neukusno sađenje palmi i dalje, na istočnoj i zapadnoj obali splitske luke. Čak ni neka iskustva ne pomažu razuvjeriti te suvremene palmomane. Znamo da su uoči Drugog svjetskog rata palme bile posađene na novouređenoj zapadnoj obali splitske luke, ali su ih vjetrovi i posolica sve uništili, pa su zatim posađeni tamarisi. Danas se želi ponoviti isti jalovi eksperiment i čitavoj splitskoj luci pružiti nekakav mondeni pečat.

Još je manje opravdana nedavna sadnja redova palmi na istočnoj obali splitske luke, na južnom kraju te obale, koja ni nije namijenjena šetnji, nego živom lučkom prometu. Tu su posađene palme potpuno deplasirane.
Oni koji su ih sadili kao da nisu vidjeli - ili nisu htjeli vidjeti - divan red pelegrinki na toj obali, do željezničkog kolodvora, koji ljeti svim domaćim i stranim prolaznicima pruža najugodniji hlad. (Kad se uskoro na toj obali budu gradili priželjkivani hoteli, pouzdano će se prvo posjeći taj jedinstveni, lijepi i ugodni niz splitskih stabala bogatih krošanja).

Na preuzetno obnovljenoj splitskoj rivi, bez obzira na njezin tradicionalni pečat, palme su čak posebno osvijetljene podnim reflektorima, kao osobite vrednote, pa pridonose kičerskom dojmu nove obale.

U vezi s hortikulturom spomenuo bih još jedan, po mome sudu, promašaj na obnovljenoj obali. Sve luke, pa i ova splitska, imaju lučku tradiciju, a ne parkovnu. One su prvenstveno namijenjene pristajanju brodova, lađa i lađica, s kolonama za privezivanje, a neke i sa sjenovitim stablima. Luke u osnovi nisu cvjetni parkovi, pa čak ni s regionalnim nasadima. Neke grmašice, koje podnose vjetar i posolicu, pa i prelijevanje valova za garbinade preko rive, poželjnije je na rivi gajiti u većim cvjetnim kamenim ili sličnim "pitarima", nego u zemljanim cvijetnjacima.

Bivši politički režim namjerno je pretjerano napučivao gradove da bi u njih doveo seljačko stanovništvo, pa je stoga gotovo mahnito gradio nova stambena naselja, sa zgradama-spavaonicama. Tako je stihijski nastao i prostrani poratni Split (osim planski izgrađenog predjela tzv. "Split 3"). Danas, međutim, vidimo i jednu pozitivnu stranu toga socijalističkog gradograditeljstva. Umjesto da grade ulice namijenjene pješacima, gradili su te monotone zgrade na slobodnim prostorima, međusobno odijeljene. Ali su ujedno te nevelike slobodne površine oko zgrada ozelenili drvećem što je, danas izraslo, sakrilo mnoge mane te izgradnje, a pružilo i stanovnicima tih zgrada i svim prolaznicima ugodnu slikovitost, svježinu i raznolikost raznim stablima što su se posljednjih desetljeća razvila i čitavim donedavno stereotipnim i odbojnim četvrtima pružila ugodan dojam.

Ta smišljena hortikultura u nesmišljenom urbanizmu koristila je bogati izbor drveća i raznolikog ugodnog zelenila, onog listopadnog i onog zimzelenog. Ti nas pozitivni urbanistički hortikulturni rezultati uvjeravaju da osim monotonog, netradicionalnog i nefunkcionalnog sađenja palmi postoji i drugi maštovitiji i privlačniji izbor drveća, tradicionalno korištenog u ovom našem podneblju i u ovoj našoj urbanoj kulturi, a to su - i mogu i nadalje biti - primorski i alepski bor (Pinus pinaster, Pinus halepensis), plemeniti čempres (Cypressus sempervirens - pyramidalis i horisontalis), lovor (Laurus nobilis), pelegrinka ili košćela (Celtis australis), divlji i pitomi kesten (Aesculus hippocastanum, Castanea sativa), bagrem (Robinia pseudocacia), brijest (Ulmus procera, var. dalmatica), orah (Juglans), ariš (Larix), lipa (Tilia parvifolia) i česmina (Quercus ilex) česvina, crnika iz roda hrasta, koja sporo raste, ali je izvorna na našim otocima i na obali i vrlo otporna. Njezinu korisnu primjenu i danas možemo vidjeti na izraslim stablima u Vukovarskoj ulici, dok je nekadašnji drvored na Mejama uglavnom uništen gradnjama, garažama i sl., pa to Šetalište Ivana Meštrovića više ni nije privlačno šetališe, nego pješacima odbojna automobilska prometnica.
Posebnu bih pozornost u ovim primjedbama urbane hortikulture svratio na dva stabla: na uništavani bor i zanemarenu pelegrinku.

Bor, u nas najčešće alpski (Pinus halepensis) danas je na udaru i poljoprivrednika i građanina i turističkog djelatnika.
Propašću vinograda i maslinika i emigracijom obalnog i otočkog poljoprivrednog žiteljstva ostala su velika područja naše obale neobrađena i zapuštena. S godinama su te površine prekrili šumarci i šume alepskog bora (na visinama dalmatinskog crnog bora (Pinus nigra var. dalmatica). U posljednje se vrijeme bučna i djelatna hajka podigla na te borove šume i šumice koje, navodno, onemogućavaju korisniju poljoprivredu, naročito na otocima, a otežavaju gašenje sve češćih požara. Zaboravlja se, međutim, da su borovi šumarci nastali na onim od poljoprivredne zapuštenim zemljištima. O tim se borovim šumarcima nitko ne brine: ni vlasnici tih terena, ni šumarske službe, a bilo bi korisno znatno prorijediti stabla, da se ostala slobodnije razvijaju i uklanjati šikaru pod njima, čime bi i gašenje požara na tim područjima bilo učinkovitije.

Uvjeren sam da se mnnoge šume i šumarci, naročito na otocima, mogu i moraju ukloniti i ta zemljišta vratiti poljoprivredi, osobito nekadašnjim vinogradima i maslinicima, ali svakako zaštititi i sačuvati zelenilo i sjenovitost borovih šumaraka ili odvojenih stabala uz samu obalu.

Dalmatinska je obala, sa svojim arhipelagom, jedinstvena u Europi. Ali ono što privlači na toj obali nisu samo otoci, već i njihovo zelenilo, ugodno pogledu, bilo u plovidbi, bilo u boravku. Obale našeg sjevernog primorja nisu toliko ozelenjele i slikovite kao one srednjeg i južnoga. Ni otoci grčkog arhipelaga nisu toliko slikoviti pogledu baš zbog manjeg zelenila na njima.

Posebno su neprocjenjivo korisni borovi do same obale ili u lukama. Što može domaćim i stranim turistima, što našim šetačima i kupačima nadomjestiti gusti hlad borovih krošnji uz obalu, čak i na prostorima na kojima se odmaraju i kupaju? Svaki je bor bujan krošnjom, a osamljeni borovi i oni na vanjskom rubu šumica slobodnije se i razigranije razvijaju od "metlica" u gustim nerijeđenim šumarcima. Vlasnici vila i vikendica na obali smatraju borove na tim područjima svojim vlasništvom i nemilo ih sijeku da bi neki tu posadili korisnije voćke, ili dopadljivije palme. Ali ne samo ti vikendaši, nego i općinske službe u skorojevićkom i megalomanskom dotjerivanju svojih gradova i gradića (sa ili bez suradnje hortikulturnih stručnjaka). Tako su nedavno na rivi u Veloj Luci posječeni stari slikoviti borovi, koji su čitavoj luci i čitavom mjestu viđenom s mora, pružali osebujnu sliku, a mještanima ljeti ugodni hlad, da bi se zasadilo sterotipni i monotoni niz palmi. Jednako u slikovitoj Luci Bobovišća na Braču. A takvih je primitivnih primjera, nažalost, sve više.
Bor je na našoj obali najkarakterističnije ugrožen i moralo bi ga se zakonom zaštititi i protiv njegovih drvosječa poduzimati kaznene mjere.

Još bih htio nešto reći o jednom drvetu, tradicionalnome, nekada na našoj obali vrlo cijenjenom i štićenom, a danas potpuno zanemarenom i jednako ugroženom: o pelegrinki, košćeli, koprivi, kopriviću (Celtis australis).
Donedavno, do pred pola stoljeća, gotovo je svaki naš primorski grad i gradić, obalni i otočki, sadio i gajio jedinstveno lijepa i ljeti hladovita stabla velikih bujnih krošanja - pelegrinke ili košćele. Ne znam drugoga stabla na našoj obali koje ljeti pruža ugodniji hlad, a oku ljepši pogled, od onoga pelegrinke, bilo u drvoredu, bilo u još hladovitijoj aleji. U svim je otočkim mjestima još nalazimo, ali samo one davno zasađene, dok se danas uopće ne cijeni ni njihova korist, ni njihova ljepota, pa ih se i siječe da bi se proširio prostor za automobilski promet ili da bi ih se zamijenilo nekim drugim stablima ili palmama.

Najljepši hvalospjev pelegrinki, a posebno jednoj tradicionalnoj - staroj splitskoj, velovaroškoj, napisao je splitski graditelj Edo Šegvić. ⁽⁴⁾
Bilo bi poželjno malo manje malograđanskog divljenja egzotičnoj palmi, a malo više poštivanja ostalog domaćeg raslinja, naročito bora i pelegrinke.

BILJEŠKE:

1. D. Kečkemet: Javni parkovi u starom Splitu. Hortikultura, XL, br. 4, Split 1973., str. 109-114; Isti: Javni parkovi u starom Splitu. Kulturna baština, II, br. 2, Split 1974., str. 43-44; Isti: Kulturna i umjetnička baština Dalmacije, II. Split 2004., str. 104-117; Isti: Gradsko zelenilo - odraz brige za čovjeka. U: Isti: Grad za čovjeka. Zagreb 1981., str. 180-190; Isti: O palmomaniji na Jadranu. Vijenac, VIII/162, Zagreb 18. V. 2000., str. 14; Isti: Milom ili pilom. Kronika splitskih stablocida. Feral Tribune, 18/808, Split 10. III. 2001., str. 58-59; Isti: Kraj splitskog đardina. Klesarstvo i graditeljstvo, 12/3-4, Pučišća 2001., str. 18-20; Isti: Prošlost Marjana. U: Marjane, naš Marjane. Split 2001., str. 12-20; Isti: Stablo u slikarstvu Hrvatske. U: N. Visković: Stablo i čovjek. Zagreb 2001., str. 606-617; Isti: Vicko Andrić. Split 1993., str. 148-149; Isti: Maršal Marmont i Split. Split 2006., str. 162-183; Isti: Ante Bajamonti i Split. Split 2007., str. 110-111.
2. B. Radica: Novi Split (1918-1930). Split 1931., str. 175-178.
3. C. Fisković: Palma u našoj kulturnoj baštini. Hortikultura, 33/1, Split 1966., str. 3-9.
4. E. Šegvić: Naš dil Mediterana. Split 2007., str. 371-376.


Objavljeno u "Klesarstvo i graditeljstvo", Pučišća, 2007., br. 3-4, str. 57-63.

Nasadi borova u Ulici slobode

Nasadi česmine u Vukovarskoj ulici

Nasadi pelegrinka na istočnoj splitskoj obali

Palme na istočnoj obali splitske luke

Prof. Dr. Sc. Duško Kečkemet

Objavljeno u "Klesarstvo i graditeljstvo", Pučišća, 2007., br. 3-4, str. 57-63.