U vijesti se izvještava da je utjecajan međustranački odbor britanskog parlamenta zaključio da ta zemlja, kao jedan od pionira modela "javno-privatnog partnerstva" (JPP), ne uspijeva dobiti odgovarajuću vrijednost za novac koji dodjeljuje privatnim kompanijama u okviru takvog partnerstva.
Štoviše, umjesto poboljšanja i dugoročne uštede na javnim troškovima, u praksi se događa upravo suprotno, o čemu govore primjeri bolnica koje su morale reducirati pružanje usluga da bi mogle zadovoljiti slovo ugovora i ispuniti financijske zahtjeve privatnih partnera.
Bandićeva izjava
Poveznicu ove vijesti sa zagrebačkim GUP-om nalazimo u segmentu kratke izjave Milana Bandića, zagrebačkog gradonačelnika, izgovorene s govornice zagrebačke Skupštine i prenesene u jednom od škrtih prikaza o njoj koji su jedva našli put do medija. Bandić je, sa spomenute govornice, retorički upitao što je loše u privatnoj inicijativi i hoćemo li uvijek privatnike sumnjičiti da žele nešto loše.
Pa kad već pita, makar retorički, Bandiću treba nedvosmisleno odgovoriti: da, moramo sumnjičiti "privatnike", kad nam kao javno korisne nude poslove nedvojbeno štetne po javni interes i identitet grada, te to čine više-manje konzistentno, izazivajući javni revolt više od pedeset tisuća građana i građanki u trenutku kad su dodirnuli samo središte urbanosti grada u kojem žive.
Proširi li se rasprava o modelu javno-privatnog partnerstva, koja se upravo zahuktala u Splitu, na cijelu zemlju, opravdanost "straha od privatnika" moći će se i u Zagrebu okarakterizirati znatno neugodnijim izrazima. Kao što se to ovih dana čuje u Splitu, ne samo da od "privatnog" partnerstva javnost nema koristi, nego bi se čitav model na kojem je to partnerstvo zasnovano vrlo adekvatno mogao nazvati "privatnom pljačkom javnoga" o čemu svjedoči pregled "brojki i slova" povezanih s ostvarivanjem nekih od oglednih primjera takvog modela, ne samo u Hrvatskoj, gdje se on tek začinje, nego i u zemljama poput spomenute Velike Britanije, koje se s njim susreću još od 1992. godine.
Kao primjer neisplativosti gradnje nastale tzv. "privatnom financijskom investicijom" (PFI) u Velikoj Britaniji, u literaturi se tako navodi primjer bolnice u Edinburghu, projekt koji teoretski spada u onaj tip "ulaganja" u okviru kojega javni partner otplatom dugoročne koncesije vraća privatnom partneru visok početni ulog sredstava potrebnih za izgradnju.
Neisplativ model
Koliko se u praksi takav model ne isplati javnosti i poreznim obveznicima, vidi se već iz izračuna koji jasno pokazuje da bi se temeljem klasičnog financiranja iz poreznih sredstava ili jednostavnom otplatom bolničkog kredita, bolnica poput navedene mogla izgraditi za svega 180 milijuna funti.
Temeljem ugovora o "privatnoj financijskoj investiciji", javni je partner, međutim, pripustio privatnom ne samo potpunu kontrolu nad konceptualizacijom objekta i stjecanje vlasništva nad njim, kao i lukrativno održavanje njegovih pogona, nego mu je omogućio i veliku zaradu uzimanjem sada privatnog vlasništva u dugoročni najam. Javni partner, obvezao se, naime, trideset godina otplaćivati privatnome partneru pruženu početnu uslugu izgradnje, po cijeni od 30 milijuna funti godišnje, što je ukupni trošak od 900 milijuna funti (!!).
Ako je potrebna ilustracija bliža domaćim uvjetima, dovoljno je sjetiti se modela sličnog ugovora kojim grad Split i Republika Hrvatska smjeraju financirati gradnju, po općem sudu javnosti bespotrebne, rukometne dvorane u splitskoj Lori. Da bi se izgradio taj komercijalno neisplativi objekt s čak 12 tisuća mjesta, spomenuti "javni partneri" obvezali su se "privatnom partneru" (IGH, "Konstruktor", "Dalekovod") na ime "održavanja dvorane" sljedećih trideset godina isplaćivati 4.900.000 eura godišnje, odnosno u sljedećih 30 godina ukupno 147.000.000 eura.
Podatak je u rubrici Pisma čitatelja splitskog lokalnog dnevnog lista, iznio dipl. ing. građevine Silvio Dvornik, koji je na istom mjestu detaljnije objasnio i model eksploatacije "javnog partnera" temeljem potpisanog ugovora. Navedenoj svoti od 147 milijuna eura, koju će Grad i Republika u tri desetljeća isplatiti "privatnom partneru" na ime "održavanja", za koje Dvornik kao stručnjak za građevinarstvo tvrdi da je "izmišljeno", valja pridodati i iznos od 6.800.000 eura koje će Split utrošiti za komunalno uređenje inače posve besplatno ustupljenog zemljišta na kojem će se objekt graditi.
Nepokrivene obaveze
Precizni inženjer Dvornik, nadalje, tvrdi da će, kad se od iznosa dobivenog zbrajanjem dvaju navedenih stavki oduzme obveza "privatnog partnera" na plaćanje tridesetogodišnje komunalne naknade (ukupno 56.000.000 eura), gradu ipak ostati znatne nepokrivene obaveze, odnosno da dvorana nipošto neće "isplaćivati samu sebe", kako su optimistički tvrdili zagovaratelji "javno-privatnog partnerstva" u ovom konkretnom slučaju.
Prema Dvorniku, nakon sravnjivanja uzajamnih obveza dvaju partnera, proizaći će da će, uz besplatno ustupljeno i komunalno opremljeno zemljište, grad "privatnom partneru" u sljedećih trideset godina "za neko izmišljeno održavanje dvorane" isplatiti 97.800.000 eura, odnosno 62.692 eura po dogovorenom danu korištenja dvorane, ili 8.956 eura za svaki kalendarski dan u sljedećih trideset godina.
U okviru ovdje navedene priče, ili možda bolje rečeno, bajke o privatno-javnom partnerstvu, valja navesti i podatak da će oko rukometne dvorane, koja ionako nikome ne treba, do 2010. izrasti 60 tisuća kvadratnih metara komercijalnih sadržaja, te da ti sadržaji – za razliku od dvorane – neće pripasti gradu u vlasništvo nakon isteka trideset godina.
A kad je o spomenutom broju godina riječ, valja se sjetiti da će "javnom partneru" nakon isteka tri desetljeća u vlasništvo pripasti objekt starosti veće od onih koju danas imaju stadion, dvorana i bazeni izgrađeni u doba održavanja Mediteranskih igara u Splitu 1979. godine. Troškovi "održavanja" rukometne dvorane tada zacijelo neće biti "izmišljeni", štoviše može se već sada pretpostaviti i potreba njezine sveobuhvatne sanacije. Naravno, ta će se sanacija obaviti sredstvima poreznih obveznika, čije će vlasništvo dvorana postati nakon isteka ugovora o održavanju s "privatnim partnerom".
Dugoročna blokada
Uz sve navedeno, prema onome što se moglo čuti u razgovorima vođenim uz službeni dio nedavno uspostavljenog Nacionalnog foruma za prostor, osobito je pogubno što u ovakvim primjerima dolazi do dugoročne blokade demokratskih mehanizama odlučivanja i rada u korist lokalne zajednice na čijem se teritoriju poduzimaju "projekti" poput navedenog.
Modelom "javno-privatnog partnerstva", naime, moguće je "javnom" partneru nametnuti projekte koji nisu u javnom interesu i u to ga uvući u financijsko ropstvo iz kojega se teško vidi izlaz. U splitskom slučaju, to je dvorana u Lori, drugdje su mogući i "kreativniji" i naizgled korisniji prijedlozi, koji međutim uvijek slijede logiku razmišljanja privatnog partnera.
"Privatni partner" ima kapital, njemu se "žuri" ostvariti projekte, a za navodnu korist (najčešće definiranu kao zapošljavanje radne snage na nekom teritoriju), "javni partner" mora mu izaći u susret. To treba učiniti ne samo povoljnim uvjetima ukupne financijske transakcije, nego i uvažavanjem "poduzetničkih" zamisli koje navodno sam ne bi mogao imaginirati.
Drugim riječima, grad i drugi "javni partneri" ulaskom u ovakve aranžmane dopuštaju da im razvoj diktira partner kojemu u interesu nije prvenstveno javni interes, a koji uz to nisu nužno ni komercijalno isplativi. Štoviše, razmotre li se čak i s laičke razine mnogi od njih, moglo bi se smjesta reći da je upitno koliko bi se smatrali dugoročno održivim da "privatni partner" mora u potpunosti snositi i rizik koji objektivno sa sobom donose.
No, takav problem uglavnom ne postoji kad na uvjete pristane "javni partner".
Drugi instrumenti
Budući da on usvojene projekte na koncu mora isfinancirati, potrebna sredstva mora pribaviti korištenjem drugih instrumenata, poput primjerice raspisivanja gradskih obveznica. Čim je takve obveznice raspisao, uz postojanje ugovornih obveza prema "privatnom partneru", grad ulazi i u kreditne odnose s bankama, odnosno međunarodnim financijskim kapitalom.
I tako, uz načelnu potrebu zadovoljavanja maštovitih uvjeta i nepovoljnih ugovora o "izmišljenim održavanjima", na koncu dolazi i vrlo konkretna potreba otplaćivanja obveza bankama. Ona se pak – ako "poduzetnički" imaginirani projekti ne počnu doista donositi zaradu - nema čime financirati osim uzimanjem novih kredita, odnosno zapadanjem u dužničko ropstvo.
Splitski poligon
Poligon na kojem se ovakav scenarij polako počeo ostvarivati u Hrvatskoj je, na žalost njegovih građana i građanki, upravo grad Split, koji osim obveza izgradnje apsurdne rukometne dvorane, po modelu "privatno-javnog partnerstva" smjera realizirati premještanje vlastite javne uprave iz Banovine u novu zgradu. Nju će izgraditi privatni partner, koji će u zamjenu za izgrađeno dobiti postojeću zgradu Banovine i prenamijeniti je u hotel, da bi onda Grad njemu opet isplaćivao održavanje ili nešto slično u zamjenu za izgradnju do koje je ovaj došao stoga što staru upravnu zgradu pretvara u hotel, koji će komercijalno eksploatirati.
Što je najgore, ambijentalne devastacije i izgradnja bespotrebnih objekata nisu jedina, pa ni najveća šteta koja nastaje na primjerima "javno-privatnog partnerstva" kojim upravo svjedočimo u Splitu. Upuštanje u takvu avanturu ima i svoje precizno izračunljive financijske posljedice, koje dugotrajno onemogućuju razvoj grada, kao i podjednako pogubne učinke sakaćenja uloge javnosti u procesu donošenja odluka koje je se izravno tiču.
