Eno je u pasanu subotu, u kulturni dil Slobodne, čakavski leksikograf Siniša Vuković napisa svoje gledište o „brojnin izdancima najrječničkijega grada na svijetu“. Iako autora titulirate i kao suradnika Slobodne Dalmacije, nadam se da ćete i meni dat priliku za dvi riči, da se bar čuje rebatajica njegovega itanja.
Tonka Radišića, Dobrilu Berezinu Matoković, Dunju Jutronić i Želu Petrića ofregalo. Ja san proša lišo, more bit da meritorni strukovnjak ni za moga ni čuja. Mislin na Splisku rič (popis riči-leksikon sa oko osan i po ijad naših riči), koju san u digitalnom obliku priložija uz svoju knjigu Naš dil Mediterana. Koji je put ignorancija gora od najžešće kritike. Možda bi bilo boje da se nisan ni javija, dobiću i ja porciju kad mi sad Vuković otvori CD, pa počne vadit nepoćudne i krive riči.
Jedno je bar sigurno, da je jednom, recimo, pokojni Dr. Radovan Vidović sastavija splitski rječnik, nebi se pojavljivali novi (bar za moju Splisku rič san sigur). U uvodu Spliske riči san zapisa: Da danas postoji službeni, od struke napisan rječnik spliskega govora i da je tiskana spliska gramatika, iskreno, ovog teksta ni ovog CD-a ne bi ni bilo. Ovi popis riči nije rječnik jezikoslovca, lingvista, nego čovika koji poštuje i voli splisku rič. Nisan istraživa porijeklo riči, njihovu etimologiju. Jednostavno ih prikupjan, brišen prašinu s nji, zapisujen i slažen u memoriju kompjutera i tako ih nastojin spasit od zaborava. Slušan jude, čitan stare tekstove i ka' da tražin zlato prosijavan riči, a kada nađem niku još nezapisanu, s vesejem je bilježin.
Naravski, najboje je kad postole čini postolar, doturi ličidu jude a političari se bavidu politikon. E, a kako se danas sve izmišalo, pa kad već nijedan dotur o'spliskega govora ni učini libar - spliski rječnik, onda to eto činidu drugi.
Znan bar desetak splićani, koji na makinjetu oli kompjuter pomnjivo slažedu stare domaće riči, da se ne zaudobi. Neki su svoje libre i dočekali, a neki su nažalost partili pri vengo su postali izdajnici (šta bi reka šjor Toma Baćir) svoga rječnika. Ipak, da ni ove šačice nekopetentni entuzijasti (koja lipa rič) i zajubjenika u ovu našu stvar (fala Ćići), puno bi riči otišlo u zaborav, ka recimo riči - cukun, panćofer, cimpirot. A šta je, ne znate šta je to cimpirot? A ništa, vazmite spliski rječnik kojega strukovnjaka, pa pogledajte.
Virujen da su svi ovi pojedinačni radovi vridni za kulturnu baštinu grada. Baš me zanima, kad jednega lipega dana koji „kompetentni“ dotur o' jezika napravi „pravi“ rječnik spliskega govora, oće li pregledat ove nekopetentne rječnike i koristit otu skupjenu građu. Ako će i on duperat copy/paste komandu kompjutera, moj rječnik je eno u digitalnom obliku pa ga ne triba niti prepisivat. Možda će ipak i on sve to ignjorantski i sa gađenjen maknit od sebe, pa počet odit po gradu i osluškivat kako splićani govoridu, kako govoridu preostali stari živi judi i zakjučit da govoridu - krivo.
Da se uvaženi Vuković ni oglasija, bez njegovega forezentičarskega istraživanja ne bi nikad sazna da su mi dida (Ivo rečeni Šibica), koji je cili život pušija duvan (Drina Sarajevo), i baba (teplo klupko vune - ka šta je reka oni pisnik), koja je kuvala juvu ka likariju i u nju toćala kruv, ustvari bili vlaji. Šta su oni bidni znali da se h i v moradu ponašat gramatikalno, šta je to palatalizacija a šta havezacija.
Na kraju bodul Vuković efektno i stručno poentira, pa sve ove libre naziva - Rječnikom vlaškega govora Splita. Nu!
Ma, dobro je reka Smojin Picaferaj, sve to triba prolit petrojen pa užgat...
Edo Šegvić
Odgovor Vukoviću - Dunja Jutronić, prof.dr.sc.
U Slobodnoj Dalmaciji u subotu 28. 6. 2008. pojavio se napis čakavskog leksikografa i suradnika ove novine, Siniše Vukovića, pod naslovom Split čeka rječnik. Vuković je iznio brojne negativne zaključke o trima rječnicima splitskog govora: To su Ričnik velevareškega Splita Berezine Matoković, Rječnik splitskog govora/ A Dictionary of Split Dialect Thomasa Magnera i Dunja Jutronić i Splitski rječnik Željka Petrića. Vuković je, namjerno ili nenamjerno, zaboravio na Splisku rič Ede Šegvića koja je kao CD rječnik izišao uz Šegvićevu sjajnu knjigu Naš dil Mediterana.
Ne volim polemike no kako sam ja jedina “glas struke” (a prof. Magner nije više među nama) osjećam se pozvanom da odgovorim na ovaj grubi, neprijateljski i neosnovani napad na rječnike ‘najrječničkijeg grada na svijetu’. Ne mislim braniti ni jedan od ova tri rječnika (posebice ne Magnerov i moj jer je u predgovoru tog rječnika rečeno sve o izboru i akcentima) ali želim napasti svaku osudu koja je u ovom članku iznesena. Pa idemo onda od naše mudre poslovice: Napad je najbolja obrana. Naravno samo ako je napad i argumentiran.
1. Vuković napada akcentuaciju u sva tri rječnika. “Rječnici ne prikazuju stvarno stanje splitskog leksika… riječi sa splitskim izgovorom nemaju puno zajedničkog…akcentuacija je sasvim promašena… i apsurd je da u ni jednom rječniku nema čakavskog akuta.” Prvo je pitanje: Koje je to stvarno stanje stvari? Jesu li to akcenti koji moraju biti “na besidama starog Splita” kao što bi nam priložena fotografija s Bajamontijevom fontanom (?) sugerirala ili su to akcenti današnjeg splitskog? Sigurna sam da Vuković zna da je pred više od pola stoljeća Mate Hraste naglašavao da se starije čakavske osobine, naročio akcenatske, danas mnogo bolje čuvaju u Kaštelima (naročito Kambelovac i Gomilica) nego u Splitu. Radovan Vidović govori i dvostrukom naglasku (Doppelakzent) kao karakterističnoj i čestoj osobini splitskoga govora (1978 : 119). Dovoljno je navesti da je nedavno Josip Lisac u zaključku članka “Čakavso narječje i njegova proučavanja” rekao: “Južni (ikavski) čakavski dijalekt obrađivan je mnogo, no preslabo su poznati obalni čakavski govori, i u Dalmaciji i u sjeverozapadnoj Istri” (1999 : 69). Lisac je zasigurno najviše mislio na akcente jer nitko o njima od naših slavista nije napisano ništa dovoljno detaljno i suvislo. Treba nam valjda još jedan stranac poput Keitha Langstona koji je u svojoj knjizi Čakavian Prosody (Bloomington : Slavica 2006) proučio čakavske akcente kompjuterski precizno.
Dakle odlućimo se hoćemo li “stare beside” i “stare akcente” ili bi bilo bolje, kako i sam Vuković predlaže “osluškivati splitski govor” (i tu sebi skače u usta jer ne možemo u isto vrijeme označavati stare akcente na zadnjem slogu i one koje nam navodno “bježe” na unutarnje slogove. Ne možete i ovce i novce, gosp. Vukoviću!) Pa hajdemo onda osluškivati splitski govor? Gdje ćemo to čuti akut? Možda na Rivi? Tu zasigurno ne jer na tom uništenom prostoru više ne sjede Splićani. Ili u nekim kaletama Geta? Tamo su uglavnom mladi i piju kavu u “Tika.” Puno sam puta i sama tamo sjedila no nisam čula akute. Ili ih možda ima po hodnicima Filozofskog fakultetu u Splitu gdje Vuković, kao a i ja, povremeno šeta (ja tamo i predajem)? Moram reći da nisam čula akute. Možda od akuta vrve diskoteke no tamo imamo izgovor da ih ne čujemo i ne vidimo zbog galame i dima. Kod Olivera i TBF-aca omaći će se koji ali uglavnom u genitivu, a riječi u rječnicima imaju svoje natuknice u nominativu. Ili će možda Oliver malko više akutima posvetit pažnje kad bude pjevao u Carnegi Hallu u New Yorku da bi se akuta prisjetili naši iseljenici? Akuta više nema a to svjetski sociolingvisti, kao što su Peter Trudgill koji istražuje neke svoje akute u engleskom jeziku, nazivaju “vestigal” karakteristikom - iliti ga na spliski lipo prevedeno: “retaj o’ retaja.” Ako se Vukoviću ne sviđaju ove moje primjedbe može se to sve reći i ljepše: “Pokoji penšjunat još zna izreč koju zlatnu splisku rečenicu punu melodije i sjete, a one osamjene lagano padadu na pod i rastopidu se kao snig, ne ostavjajući traga na tvrdoj stini.” Tako je to rekao Edo Šegvić, poetično, s puno primjerene nostalgije, ali u isto vrijeme stručno točno (2007 : 74).
2. Kako to da su ova sva tri rječnika “vlaška” a u najvećem ima 40.000 riječi? Provela sam vrlo malo istraživanje povodom riječi “duvan” koja je navodno vlaška i moji mladi informanti su mi rekli da odkad su počeli pušiti žicaju cigarete (a ne više ni španjulete) tako da kažu: Daj duvana! To će možda prestati govoriti kad im bude zabranjeno pušenje na javnim mjestima kad uđemo u EU. Za njih je “tabak” poznat samo kao prezime Žana Tabaka nekadašnjeg izvrsnog košarkaša. Eto tako osluškujemo puls splitskog govora!
3. A kako mi to kao Splićani čakavci čuvamo fonem /h/? Ovo je već u sferu poveće zablude ili neznanja. Nećemo se razbacivati znanošću u dnevnim novinama no dovoljno će biti da citiram slavistu Matu Kapovića (mogli smo i Brozovića) koji kaže: “Glasa h u svojim materinjim govorima nemaju ni mnogi govornici hrvatskoga (i štokavci i kajkavci i čakavci)” (Kapović 2007 : 67). Koliko puta smo čuli: Majko, daj kruva, ili Idemo na vrj Marjana (a ne “vrv” kao što u Vukovićem tekstu napisano! Ako u “vlaškom” /h/ prelazi u /v/ u splitskom prelazi u /j/ ili ga nema). Pošto upravo završam knjigu o suvremenom splitskomg govoru i promjenama u njemu, a knjiga u podnaslovu glasi “Po čemu će nas pripoznavat” odgovorno tvrdim da nas zasigurno neće pripoznavat ni po akutu, ni po fonemu /h/.
4. I na kraju: Zašto ti silni čakavski leksikolozi i slavisti nisu sami prikupili i sastavili i besprijekorno akcentuirali rječnik kojeg Split još čeka nego taj posao prepuštaju “nekompetentnim” kompjuterašima, inžinjerima i općim lingvistima? Htjela bih vidjeti kako bi izgledao jedan takav rječnik koji će zadovoljiti (akcenatski u prvom redu!) i splitski govor iz bajamontijevih vremena i TBF-ski Split. Sumnjam da ćemo moći ka Oliver pivat i reć: Vridilo je!
Malo je onih, bilo lingvista ili nelingvista, koji su kao Miljenko Smoje rekli: “Ja ti stari jezik znan, dobro znan Marulićev jezik, ali to nije jezik na kojemu ja govorin i na kojemu bi moga pisat. Ima ji koji tako pišu, ali ja to zoven lešinan, mumijan od rečenice.” Bilo bi puno produktivnije i pristojnije da u svojoj “andi” kritiziranja slušamo velikog Smoju.
Što se mene tiče polemika je završena, lito je i vruće je, a pretpostavljam da ću Sinišu Vukovića vidjeti u Selcima na Croatiji Redivivi na razgovoru ugodnom. Pa ipak smo oboje Bračani!
prof. dr. sc. Dunja JutronićSutivan, Brač
