Uvijek je kod izdavanja dozvola bio potreban pristanak susjeda, suglasnost lokalne zajednice. Međutim, s tom se "nekonzumiranom tekovinom socijalizma" danas opušteno sprdaju službenici uprava. Građani i dalje nemaju pravo veta na donošenje planova bez demokratske procedure. Moguće je, za razliku od nekad, žaliti se ministri(ca)ma Lovrin, Dropulić ili Kosor, Čobankoviću, Kalmeti ili Biškupiću... Ali odgovora ni pomaka nema. Tako do daljnjega preostaje jedino protestirati na ulici... Konstatirati da su Sanader i Bandić gori od Tuđmana...
Urbanističko planiranje je u SFRJ bilo važna disciplina. Posljednjih godina Jugoslavije sve više su se bavili prostorom u skladu s principima medicinske zaštite i socijalne skrbi. Sve manje su se pravili važni, a struku su umjesto ideološkog i umjetničkog napuhavanja sve više razumijevali kao interdisciplinarnu. Tako su rasle sve ozbiljnije namjere da se služi dostignutim urbanističkim i graditeljskim vrednotama, te građanima koji su ih prepoznali. Promišljanje i planiranje prostora u 20. stoljeću, međutim, nije se u tom smjeru počelo razvijati sve dok sam prostor nije "zazvonio na uzbunu", sve dok se nije počeo "urušavati", dok nije obolio. Dok vrednote nisu počele propadati...
Naš kapitalizam
Prostoru Hrvatske već je godinama prije prava na samostalno urušavanje bila potrebna drugačija komunikacija uprava, stručnjaka i građana - demokratiziranje procedura – razumijevanje prostora i "hijerarhije prostornih planova" i razina odgovornosti u planiranju. Principi urbanističkog planiranja uvijek su sadržavali ekologijsko nagnuće. U poveljama svjetskih arhitekata i urbanista 20. stoljeća - osunčanje, zrak/provjetravanje, zelenilo gradova, očuvanje vode, mora, planina, rijeka i potoka, predstavljali su "Božje zapovijedi" dobro planiranog i urbaniziranog prostora.
Sudjelovanje hrvatskih građana bilo je propisano u svim fazama izrade i ozakonjenja svih urbanističkih planova. Socijalistička praksa je mimoilazila javne rasprave građana kao tekovinu suvremenih europskih društava u planiranju, zaštiti i održanju prostora. Jesmo li bili demokratičnije društvo prije no što smo ozakonili mogućnost slobodnog političkog udruživanja? Nismo, reći će brojni tada devastirani gradovi, krajolici i uvale. Ondašnje urbanističko promišljanje i planiranje prostora, mada često "izgubljeno u deklaraciji", ipak je daleko nadilazilo današnje standarde. Tek smo početnici u treniranju barbarskog osvajanja prostora zbog profita; da mnogima stvarni prostor - za razliku od prethodnih vremena – počinje predstavljati "dobru investiciju". Problem je, međutim, kako se danas u Hrvatskoj - u "našem kapitalizmu", koji više nema ni potrebu igrati se skrivača s nekakvim humanističkim ili kulturalističkim deklaracijama - vratiti tezama (zakonima) i praksi koji zastupaju demokratiziranje (urbanističke ) politike, pravedniji socijalni prostor, razvijaju socijalnu osjetljivost?
Drugovi u pekmezu
Vlast je mogla nekad, a može i danas – amandmanima, nakon provedene propisane demokratske zakonske procedure (javnog uvida i rasprave) - mijenjati pojedinačna "urbana pravila", prenamijenjivati parcele, a time i smisao urbanističkih planova na sjednicama poglavarstava ili skupština. Dobro, nekad je bilo teže reći da je to naredio netko od "drugova". Danas je to moguće bez i najmanjeg problema: Svi znamo da su Bandić i Horvatinčić dokazani dugogodišnji prijatelji i dobročinitelji u kapitalizaciji hrvatskog društva. Uhvaćeni su sa rukama u pekmezu zloupotrebe urbanističkog planiranja.
Uvijek je kod izdavanja dozvola bio potreban pristanak susjeda, suglasnost lokalne zajednice. Međutim, sa tom se "nekonzumiranom tekovinom socijalizma", danas opušteno sprdaju službenici uprava. Građani i dalje nemaju pravo veta na donošenje planova bez demokratske procedure. Moguće je, za razliku od nekad, žaliti se ministri(ca)ma Lovrin, Dropulić ili Kosor, Čobankoviću, Kalmeti ili Biškupiću... Ali odgovora ni pomaka nema. Tako do daljnjega preostaje jedino protestirati na ulici... Konstatirati da su Sanader i Bandić gori od Tuđmana...
Urbana komasacija – bez koje nigdje i nikada nije bilo moguće dobro planirati prostorne odnose - model koji je, u tzv. demokratskom svijetu, gradskim upravama omogućavao "racionalno" planiranje prostora – izglasan je tek nekidan, i još se dugo u ovim prostorima neće provoditi konsenzusom vlasnika i građana lokalnih ili širih zajednica. Ali voditelji nadležnih urbanističkih institucija proglašavaju se i danas kao nekada - ne nakon provedenog javnog natječaja programa kandidata, uz obvezatan konsenzus stručnih, obrazovnih i upravnih gradskih i državnih institucija, udruženja civilnih društava – već na temelju dogovora vladajućih stranaka...
Dežurni lažljivci
Urbanističke programe i planove za prostore koji su zaštićeni ili proglašeni javnim dobrom odnosno interesom, nisu "za Tita" mogli – temeljem samo iskazanog privatnog interesa - financirati zainteresirani poduzetnici. To, dakako, nije bila ni tema "socijalizma". Društvo je deklarativno bilo sve, i u njegovo ime moglo se i dobro lagati. Društveno ili državno korisnu laž smijenila je mnogo učinkovitija - nacionalistička. I danas je obavezna propisana demokratska procedura i javni urb/arh natječaj, verifikacija javnog interesa. Ali ako to "nije moguće", nema veze...
Trenutačni dežurni urbanistički lažljivac, koji u nadležnoj instituciji servisira pljačku prostora za zagrebačke holdinške razbojnike, izvjesni Fanjek, kaže - "da investitor može zatražiti dozvolu za gradnju u zelenoj zoni, što mu se može ili ne mora odobriti". Selekcija programa ili planova – žiriranje - ni danas se ne provodi na način, da je u ponderiranju rezultata, uz struku, zastupljena i volja građana i tzv. kompetentne javnosti. Arbitrira se i dalje samo u birtiji ili u stranačkom kabinetu...
Suprotstavljajući se s "Pravom na grad" i "Zelenom akcijom" aktualnim profitersko/garažnim osvajanjima zagrebačkih Donjogradskih blokova, pokušavali smo dokazivati nemoguće: Stav da je "pravo na grad", ustvari pravo na dostignute vrednote njegove urbanizacije - na zrak, osunčanje, pogled, zelenilo i kulturalne sadržaje. Da su institucije koje se "nadležno" bave zaštitom prostora finalno odgovorne nadležnim ministarstvima, a ne lokalnim moćnicima sve dok oni postoje... Da stručnjaci koji u njima rade imaju pravo ne potpisati odluke lokalnih moćnika, kada oni krše zakon ili kada ga glumataju, jer nije dovoljno jasan i može biti različito interpretiran...
Nadležni zagrebački Bandićev Institut za promet i veze, informira građane Zagreba - da u središtu grada imaju četiri puta manje podzemnih garaža od evropskih gradova i da se mora naći rješenje za "promet u mirovanju". Ma nije moguće!? O tome da evropska "prometna praksa" već godinama zastupa, da je u središtima gradova potrebno razvijati pješačke i tzv. mješovite zone, olakšati kretanje vozila javnog i komunalnog prijevoza i korištenje bicikala, da je forsiranje javnih garaža bilo greška, Bandići na vlasti uopće ne zbore... Činjenicu da je u proglašenoj i zaštićenoj zagrebačkoj historijskoj jezgri bila zabranjena izgradnja javnih garaža, a da su mnoge novosagrađene, poput one na bivšem Kvaternikovom trgu, gotovo prazne, da je odavno usvojena politika parkiranja na obodima gradova i da je princip - "Ostavi auto doma ili ga parkiraj na prvom parkiralištu prometnog čvorišta, i koristi javni prijevoz!" - jedino rješenje da se ne sruši ili ne ukine grad; Bandići na vlasti uopće ne spominju...
Da zamjenska izgradnja ili nova izgradnja u zaštićenim historijskim jezgrama gradova ne smije premašivati postojeću gustoću, volumen postojeće izgradnje u blokovima, da se u evropskim gradovima već godinama potiču planovi i programi koji sadržajima - uz proceduralno definiranu verifikaciju javnog interesa - "parkovnom terapijom" obnavljaju i poboljšavaju najdragocjeniji gradske prostore; Bandići na vlasti neće razumjeti...
Da bi se prioritetni planovi i investicije u prometnu infrastrukturu - svi veliki prometni projekti i objekti u gradskom prostoru – trebali odnositi na poboljšanje javnog prijevoza i kretanja građana (kojem automobili samo smetaju, reče davno profesor Rudi Supek) i da u tom smislu, sve eventualno nužne cestovne "denivelacije" - tuneli i vijadukti u gradskom povijesnom prostoru - ne bi smjeli servisirati osobni automobil koji "nikada neće znati mirovati", već prvenstveno služiti poboljšanju javnog prijevoza; Bandići na vlasti nemaju namjeru razumjeti.
U muci malo b
Problem je u tome što vladajućim elitama nije stalo do demokratiziranja društva, što to uostalom i ne znaju raditi. Demokracija je još uvijek na samom dnu i nema naznaka da bi se uskoro nešto moglo promijeniti. Pred nama su četiri godine natezanja sa vlašću koja ne zna raditi svoj posao. Sjećate li se Stranke demokratskih promjena? Što da se radi? Krajnji je čas suprotstaviti se, protestirati... Gradovi, mjesta u kojima živimo, sve su razurbaniziranija... Upravo se otima ono najvrednije... Jedini način na koji su se Zagrepčani suprotstavili Velikom Gradonačelniku Bandiću bilo je proglašenje Trga njegovih žrtava. U muci, njegovo su prezime mnogi pokušavali pisati sa malo b. Nadati se, da će to jednog dana uspjeti: Da će Bandići napokon postati i biti prokazani kao bandići, da će građani napokon biti Građani, da će gradovi napokon moći biti Gradovi...
Naš kapitalizam
Prostoru Hrvatske već je godinama prije prava na samostalno urušavanje bila potrebna drugačija komunikacija uprava, stručnjaka i građana - demokratiziranje procedura – razumijevanje prostora i "hijerarhije prostornih planova" i razina odgovornosti u planiranju. Principi urbanističkog planiranja uvijek su sadržavali ekologijsko nagnuće. U poveljama svjetskih arhitekata i urbanista 20. stoljeća - osunčanje, zrak/provjetravanje, zelenilo gradova, očuvanje vode, mora, planina, rijeka i potoka, predstavljali su "Božje zapovijedi" dobro planiranog i urbaniziranog prostora.
Sudjelovanje hrvatskih građana bilo je propisano u svim fazama izrade i ozakonjenja svih urbanističkih planova. Socijalistička praksa je mimoilazila javne rasprave građana kao tekovinu suvremenih europskih društava u planiranju, zaštiti i održanju prostora. Jesmo li bili demokratičnije društvo prije no što smo ozakonili mogućnost slobodnog političkog udruživanja? Nismo, reći će brojni tada devastirani gradovi, krajolici i uvale. Ondašnje urbanističko promišljanje i planiranje prostora, mada često "izgubljeno u deklaraciji", ipak je daleko nadilazilo današnje standarde. Tek smo početnici u treniranju barbarskog osvajanja prostora zbog profita; da mnogima stvarni prostor - za razliku od prethodnih vremena – počinje predstavljati "dobru investiciju". Problem je, međutim, kako se danas u Hrvatskoj - u "našem kapitalizmu", koji više nema ni potrebu igrati se skrivača s nekakvim humanističkim ili kulturalističkim deklaracijama - vratiti tezama (zakonima) i praksi koji zastupaju demokratiziranje (urbanističke ) politike, pravedniji socijalni prostor, razvijaju socijalnu osjetljivost?
Drugovi u pekmezu
Vlast je mogla nekad, a može i danas – amandmanima, nakon provedene propisane demokratske zakonske procedure (javnog uvida i rasprave) - mijenjati pojedinačna "urbana pravila", prenamijenjivati parcele, a time i smisao urbanističkih planova na sjednicama poglavarstava ili skupština. Dobro, nekad je bilo teže reći da je to naredio netko od "drugova". Danas je to moguće bez i najmanjeg problema: Svi znamo da su Bandić i Horvatinčić dokazani dugogodišnji prijatelji i dobročinitelji u kapitalizaciji hrvatskog društva. Uhvaćeni su sa rukama u pekmezu zloupotrebe urbanističkog planiranja.
Uvijek je kod izdavanja dozvola bio potreban pristanak susjeda, suglasnost lokalne zajednice. Međutim, sa tom se "nekonzumiranom tekovinom socijalizma", danas opušteno sprdaju službenici uprava. Građani i dalje nemaju pravo veta na donošenje planova bez demokratske procedure. Moguće je, za razliku od nekad, žaliti se ministri(ca)ma Lovrin, Dropulić ili Kosor, Čobankoviću, Kalmeti ili Biškupiću... Ali odgovora ni pomaka nema. Tako do daljnjega preostaje jedino protestirati na ulici... Konstatirati da su Sanader i Bandić gori od Tuđmana...
Urbana komasacija – bez koje nigdje i nikada nije bilo moguće dobro planirati prostorne odnose - model koji je, u tzv. demokratskom svijetu, gradskim upravama omogućavao "racionalno" planiranje prostora – izglasan je tek nekidan, i još se dugo u ovim prostorima neće provoditi konsenzusom vlasnika i građana lokalnih ili širih zajednica. Ali voditelji nadležnih urbanističkih institucija proglašavaju se i danas kao nekada - ne nakon provedenog javnog natječaja programa kandidata, uz obvezatan konsenzus stručnih, obrazovnih i upravnih gradskih i državnih institucija, udruženja civilnih društava – već na temelju dogovora vladajućih stranaka...
Dežurni lažljivci
Urbanističke programe i planove za prostore koji su zaštićeni ili proglašeni javnim dobrom odnosno interesom, nisu "za Tita" mogli – temeljem samo iskazanog privatnog interesa - financirati zainteresirani poduzetnici. To, dakako, nije bila ni tema "socijalizma". Društvo je deklarativno bilo sve, i u njegovo ime moglo se i dobro lagati. Društveno ili državno korisnu laž smijenila je mnogo učinkovitija - nacionalistička. I danas je obavezna propisana demokratska procedura i javni urb/arh natječaj, verifikacija javnog interesa. Ali ako to "nije moguće", nema veze...
Trenutačni dežurni urbanistički lažljivac, koji u nadležnoj instituciji servisira pljačku prostora za zagrebačke holdinške razbojnike, izvjesni Fanjek, kaže - "da investitor može zatražiti dozvolu za gradnju u zelenoj zoni, što mu se može ili ne mora odobriti". Selekcija programa ili planova – žiriranje - ni danas se ne provodi na način, da je u ponderiranju rezultata, uz struku, zastupljena i volja građana i tzv. kompetentne javnosti. Arbitrira se i dalje samo u birtiji ili u stranačkom kabinetu...
Suprotstavljajući se s "Pravom na grad" i "Zelenom akcijom" aktualnim profitersko/garažnim osvajanjima zagrebačkih Donjogradskih blokova, pokušavali smo dokazivati nemoguće: Stav da je "pravo na grad", ustvari pravo na dostignute vrednote njegove urbanizacije - na zrak, osunčanje, pogled, zelenilo i kulturalne sadržaje. Da su institucije koje se "nadležno" bave zaštitom prostora finalno odgovorne nadležnim ministarstvima, a ne lokalnim moćnicima sve dok oni postoje... Da stručnjaci koji u njima rade imaju pravo ne potpisati odluke lokalnih moćnika, kada oni krše zakon ili kada ga glumataju, jer nije dovoljno jasan i može biti različito interpretiran...
Nadležni zagrebački Bandićev Institut za promet i veze, informira građane Zagreba - da u središtu grada imaju četiri puta manje podzemnih garaža od evropskih gradova i da se mora naći rješenje za "promet u mirovanju". Ma nije moguće!? O tome da evropska "prometna praksa" već godinama zastupa, da je u središtima gradova potrebno razvijati pješačke i tzv. mješovite zone, olakšati kretanje vozila javnog i komunalnog prijevoza i korištenje bicikala, da je forsiranje javnih garaža bilo greška, Bandići na vlasti uopće ne zbore... Činjenicu da je u proglašenoj i zaštićenoj zagrebačkoj historijskoj jezgri bila zabranjena izgradnja javnih garaža, a da su mnoge novosagrađene, poput one na bivšem Kvaternikovom trgu, gotovo prazne, da je odavno usvojena politika parkiranja na obodima gradova i da je princip - "Ostavi auto doma ili ga parkiraj na prvom parkiralištu prometnog čvorišta, i koristi javni prijevoz!" - jedino rješenje da se ne sruši ili ne ukine grad; Bandići na vlasti uopće ne spominju...
Da zamjenska izgradnja ili nova izgradnja u zaštićenim historijskim jezgrama gradova ne smije premašivati postojeću gustoću, volumen postojeće izgradnje u blokovima, da se u evropskim gradovima već godinama potiču planovi i programi koji sadržajima - uz proceduralno definiranu verifikaciju javnog interesa - "parkovnom terapijom" obnavljaju i poboljšavaju najdragocjeniji gradske prostore; Bandići na vlasti neće razumjeti...
Da bi se prioritetni planovi i investicije u prometnu infrastrukturu - svi veliki prometni projekti i objekti u gradskom prostoru – trebali odnositi na poboljšanje javnog prijevoza i kretanja građana (kojem automobili samo smetaju, reče davno profesor Rudi Supek) i da u tom smislu, sve eventualno nužne cestovne "denivelacije" - tuneli i vijadukti u gradskom povijesnom prostoru - ne bi smjeli servisirati osobni automobil koji "nikada neće znati mirovati", već prvenstveno služiti poboljšanju javnog prijevoza; Bandići na vlasti nemaju namjeru razumjeti.
U muci malo b
Problem je u tome što vladajućim elitama nije stalo do demokratiziranja društva, što to uostalom i ne znaju raditi. Demokracija je još uvijek na samom dnu i nema naznaka da bi se uskoro nešto moglo promijeniti. Pred nama su četiri godine natezanja sa vlašću koja ne zna raditi svoj posao. Sjećate li se Stranke demokratskih promjena? Što da se radi? Krajnji je čas suprotstaviti se, protestirati... Gradovi, mjesta u kojima živimo, sve su razurbaniziranija... Upravo se otima ono najvrednije... Jedini način na koji su se Zagrepčani suprotstavili Velikom Gradonačelniku Bandiću bilo je proglašenje Trga njegovih žrtava. U muci, njegovo su prezime mnogi pokušavali pisati sa malo b. Nadati se, da će to jednog dana uspjeti: Da će Bandići napokon postati i biti prokazani kao bandići, da će građani napokon biti Građani, da će gradovi napokon moći biti Gradovi...
