Arhitekti rado grade zdanja za vječnost. Diktature, s druge strane, ne traju vječno. Upravo ta činjenica tjera poznate svjetske arhitekte da ostvare divovske projekte o kojima svaki graditelj sanja, kada se otvori prilika za gradnju u zemljama poput Libije, Vijetnama, Kine ili Kazahstana.
U zadnje vrijeme svjedoci smo rastućeg trenda majestoznih građevina koje su počele nicati u Kazahstanu (među kojima i centar Khan Shatyry u Astani Normana Fostera) te Kini, koja je postala njihovo pravo rasadište.
S razlogom se kaže da je Kina zemlja budućnosti, s najvećom populacijom na svijetu, najvećim tržištem, visokim obrazovanjem, ali i komunističkim sistemom s ponekad dvojbenim odlukama vlade.
Veličina zgrade najčešće korespondira s veličinom ega naručitelja ili projektanta, što se vidljivo poklapa s profilom totalitarnih političkih vođa. Spektakularne arhitekture, koje diktatori daju izgraditi kao kulise svoje političke moći, vrlo brzo nakon smrti njihova “krstitelja” izgube na svojoj vrijednosti i slavi.
Tako je u poslijeratno doba, Nijemac Albert Speers formulirao teoriju “vrijednosti ruina”, kojom je htio demonstrirati kako su zgrade izgrađene u nacionalsocijalizmu s ciljem da opstanu kao ruine i, poput onih Rimskog Carstva, tisućama godina pokazuju veličinu njemačkog naroda, nestale već nakon nekoliko generacija.
Ni Ceausescuova Palača naroda, koja je bila nakon Pentagona druga zgrada po veličini na svijetu, više ne predstavlja zdanje njemu u čast. Tamo su se uselili senat i parlament, te se održavaju kongresi NATO-a, jednog od najvećih neprijatelja tog diktatora.
U današnje vrijeme možemo spomenuti Francuza Paula Andreua koji je izgradio u Pekingu novu zgradu opere, Veliko jaje, pokraj Mjesta nebeskog mira, impozantnu formu koja bi trebala pobijediti vrijeme. S druge strane, također u Kini, švicarska tvrtka Herzog und de Meuron oživila je golemo ptičje gnijezdo koje funkcionira kao stadion. Što je jača konkurencija, maštovitiji su i rezultati, a sve su zgrade građene s ciljem veličanja naručitelja - kineske vlade.
Time se postavlja i pitanje postoje li više uopće apolitična arhitektura i apolitični arhitekti. Takvi su diskursi aktualni naročito nakon natječaja za izgradnju novog kvarta za vladavine Gaddafija u Tripoliju, te eskalacije događanja u Tibetu.
Arhitektima je, naravno, san napraviti građevinu koja će se pamtiti, ali moral i etički kodeks pri gradnji koji obuhvaća i političke prilike u toj zemlji ne mogu se zaobići.
Tako se arhitekti i dizajneri dovode u nezavidnu poziciju kršenja svojih načela za dugotrajnu slavu ili pridržavanja morala i ostajanje bez posla (koji će drugi rado prihvatiti).
No, nismo li svi mi ponekad u sličnoj situaciji u kojoj god da se profesiji nalazili?
 |
| Centar Khan Shatyry |
Slobodna Dalmacija
