Dizajn splitske Rive evidentno predstavlja najveći fijasko u povijesti arhitektonskih intervencija u urbano tkivo u Hrvatskoj. Ne samo u estetskom pogledu, on je funkcionalno neprihvatljiv jer ničemu ne služi. Arhitekt je napravio elementarne gafove.
Društvo povjesničara umjetnosti osnovalo je Sekciju za baštinu i prostor. Naizgled ništa uzbudljivo, no naš sugovornik, bivši doministar prostornog uređenja i povjesničar umjetnosti Zlatko Uzelac tvrdi da je osnivanje ove sekcije već izazvalo konsternaciju među nekim arhitektima. Naime, predstavnici Sekcije kunsthistoričara prozvali su arhitekte zbog spornih intervencija u prostore povijesnih jezgri naših gradova.
Zašto se povjesničari umjetnosti suprotstavljaju devastacijama baštine ako konzervatori imaju obvezu spriječiti neprimjerene intervencije?
Evidentno je da se pojavila rupa u sustavu. Služba zaštite baštine je svjesno i sustavno dovedena u poziciju da ne može adekvatno reagirati. Cijeli sustav zaštite je izuzetno oslabljen zadnjih godina, kadrovski, organizacijski i politički.
Govorimo o Biškupovićevu Ministarstvu kulture?
Naravno. Osobno je ministar odgovoran za očitu devastaciju sustava obrane nacionalne kulturne baštine.
Političke intervencije
Možete li to pojasniti?
Zahvaljujući njegovim osobnim obračunima s najistaknutijim predstavnicima profesije, smijenjeni su svi ravnatelji konzervatorskih odjela koji su stajali iza svojih profesionalnih odluka, a na njihova mjesta dovedeni su poslušnici. Došlo je do političkih intervencija u profesiju, koja se nastoji birokratizirati što je više moguće i na taj način pasivizirati.
Najpromišljeniji i najteži je bio obračun sa splitskim konzervatorskim odjelom koji je bio stožer tradicije i sustava zaštite baštine u Hrvatskoj. On je prvi nastao, mukotrpno je građen zalaganjem istaknutih stručnjaka, da bi se sada izvršila svjesna devastacija te institucije i izvelo kadrovsko rasulo. Time se priprema teren za teške napade koji slijede od strane nekih koji zastupaju gledište da je urbana baština slobodno lovište kapitalu za nesmetanu gradnju i razgadnju.
Božo Biškupić je sve o čemu govorim osobno koordinirao i vodi u ovom svom mandatu. Ali, sada se to nedjelo ubrzano sprovodi i dovršava. Naravno po paskom i Sanadera, koji je premijer.
Koliko drugi povjesničari umjetnosti dijele vaše stavove?
Ovo poražavajuće stanje u kojem se našla struka evidentirano je u brojnim kontaktima među kolegama povjesničarima umjetnosti diljem Hrvatske. Na kongresu povjesničara umjetnosti je konstatirano da se upravo događa što sam naveo. Prirodna je reakcija profesije da se čvršće organizira jer je profesionalna obveza povjesničara umjetnosti da se bori za spas kulturne baštine.
Možete li navesti primjere napada na baštinu?
Nakon osnutka Sekcije, sve veći broj ne samo povjesničara umjetnosti nego arhitekata i građana zove da naša profesija reagira u dotičnim slučajevima. Danas hrvatskoj kulturnoj baštini ne prijeti toliko opasnost od zapuštanja i propadanja, koliko od lažnih spasitelja. Donjogradski zagrebački blokovi su kao zapušteni, pa treba izgraditi još jedan donji grad iste kvadrature u njihovim dvorištima, da bi se tobože, spasio strašno ugroženi Donji grad. To je teorija ne samo jednog građevinskog poduzetnika, već značajnog broja arhitekata, koji su stali iza pothvata na Cvjetnom trgu tvrdeći da je to model po kojem treba urediti Donji grad, tako da se unutar bloka XIX stoljeća izgradi još jedan takav blok.
Arhitekti tvrde da su natječaji način da se prostor istraži i odabere najbolje rješenje?
Arhitektonski natječaji u zaštićenim gradskim cjelinama pokazali su se kao vrlo opasan put. U pitanju je način da se osobe nekompetentne za bavljenje vrlo osjetljivim temama koje podrazumijevaju specifično znanje, kao što je urbana arhitektonska baština, dočepaju najvrjednijih prostora. To bi im inače bilo nemoguće.
Odrubiti glavu
Što je posljedica takve situacije?
To je kao da u situaciji kad pacijent traži specijalizirani kirurški zahvat u bolnici, mi raspišemo natječaj za liječnika opće prakse, pa onom liječniku koji ponudi najljepšu priču, damo da spasi pacijenta, makar taj kasnije zaključio da će pacijentu najbolje „pomoći“ tako da mu odrubi glavu.
To se upravo zbiva s baštinom. U tkiva specifičnih antičkih ili srednjovjekovnih kanoničkih naselja ulaze ljudi koji su doktori opće prakse ili specijalisti projektant novogradnje, recimo sportskih dvorana. Pored svih konvencija o zaštiti baštine, takvi doktori opće prakse misle da je najnormalnije srušiti gradske zidine Kaptola i probiti ulicu.
Vjerojatno će arhitekti uzvratiti da u žirijima sjede naši eminentni arhitekti koji su dobili nagrade?
Nikad nismo vidjeli da je za povijesnu jezgru u žiri stavljen arhitekt konzervator. Dakle, oni arhitekti kirurzi koji su cijeli život posvetili tim temama i imaju golema znanja. Ako se slučajno stavi takav stručnjak, kao kad je konzervator te struke bio u žiriju za natječaj o Križevcima, onda on napiše izdvojeno mišljenje. Kako je moguće da predstavnik službe ministarstva, koja je jedini zakonski faktor u tom prostoru, može samo izdvojiti mišljenje, a drugi članovi žirija izaberu ono protiv čega se ta osoba borila? Kako je to moguće , kad je po zakonu ono što takva osoba kaže sveto pismo?!
Ovdje se ne radi o napadima na marginalne dijelove baštine, nego o ključnim djelima i urbanim cjelinama koje su ugrožene. Govorimo o ulazu u Grad na dubrovačkim Pilama, splitskoj Rivi koja je devastirala pročelje Dioklecijanove palače prema moru, o zagrebačkom Kaptolu.
Što je s obnovom Rive loše učinjeno pročelju Dioklecijanove palače?
Slobodno je bušeno po zidovima Palače jer arhitekt, koji nije specijalist, nema pojma da postoje suptilni načini osvjetljavanja, a da se ne mora bušiti kamen. Dizajn splitske Rive evidentno predstavlja najveći fijasko u povijesti arhitektonskih intervencija u urbano tkivo u Hrvatskoj. Ne samo u estetskom pogledu, on je funkcionalno neprihvatljiv jer ničemu ne služi. Arhitekt je napravio elementarne gafove. Kad je radio nadstrešnicu, nije znao da je popodnevno sunce na jugozapadnoj strani. I ljudi sad to popravljaju stavljajući suncobrane...
Projektant splitske Rive i voditelj studija 3LHD Saša Begović u žiriju je za Kaptol?
Naopaki sustav počinje negativno djelovati. Osim Begovića, u žiriju je Igor Franić, kojemu je sve što je napravi na dubrovačkim Pilama propalo, ili se zaprljalo nakon šest mjeseci, pa se mora krpati. No, zahvaljujući mehanizmima koji su uspostavljeni, u žiri za Kaptol dovode se Begović i Franić, a ne specijalizirani stručnjaci koje imamo za taj prostor.
Žirator drži žiri, rekla je Antoaneta Pasinović. Dakle, priča počinje imenovanjem članova žirija, a o tome odlučuju ljudi koji su preuzeli vlast u društvima arhitekata. Po čemu je Begović znalac za Kaptol? Je li on ikad čuo što je kanonički grad? Srednjovjekovni ljevkasti trg? Sam je javno rekao u razgovoru za časopis Kvartal da ne zna kako se prezentira arheologija u sloju partera. A, po čemu je Franić kvalificiran za Kaptol? Rezultat njihova neznanja se pokazuje u prvonagrađenom radu za Kaptol, koji ispred zagrebačke katedrale, jednog od najdragocjenijih prostora – na mjestu gdje su povijesni ostaci srednjovjekovnog zida i Bakačeve kule, ostaci crkve sv. Emerika i gradske vijećnice – mrtvo hladno negira ove ostatke i planira troetažnu građevinu koja bi „prerezala“ dio arheoloških nalaza. Nema prezentacije arheologije ispred katedrale, kao ni na splitskoj Rivi, jer se član žirija javno hvali da ne zna kako se to radi!?
Kako tumačite da se Savjet za urbanizam i premijerov savjetnik za urbanizam Jerko Rošin nisu očitovali o ovim temama?
Neko od njih su se očitovali, ako sudionici. Jerko Rošin je, kako znamo, odgovoran za Rivu kao predsjednik žirija. Nije Riva jedini slučaj, ali očito su se nakon nje stvari ubrzale. Razorni procesi o kojima govorimo i te kako imaju veze sa stupnjem demokracije, kao i s profilom vladajuće politike.
Slobodna Dalmacija
